Kakav je cilj imao Džordž Buš, Pentangon i State Department da napadne Irak ? Mnogi analitičari, vojni i civilni stručnjaci smatraju da je to isključivo zbog prirodnih bogatstava Iraka - nafte, a sa druge strane imamo komentare da je invazija na Irak izvršena zbog napada terorista i proSadamovih ljudi na svjetske trgovinske centre u Njujorku 11. septembra 2001 godine. Kao povod za napad politika tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Buša bila je "da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje" odnosno nuklearno oružje, te da Sadam Husein svakodnevno pomaže ogranke terorista koji će kasnije prerasti u velike terorističke organizacije. Međutim, politika i sukob koji je zadesio Irak od strane zapadnih sila nije moglo da prođe bez tradicionalnog Američkog partnera i saveznika V. Britanije i tadašnjeg britanskog premijera Tonija Blera koji je javno zagovarao intervenciju i napad na Irak zbog navodne činjenice "da se pod Sadamovim patronatom krši humanitarno pravo zbog čega je nastradalo 400.000 ljudi".
Uveliko se već spekulisalo o vojnoj intervenciji u UN i pored činjenice da je Hans Bliks (tadašnji izaslanik UMNOVIC inspetorata) rekao da Irak odlično sarađuje i da je vrlo konstruktivan partner u izdejstvovanju postojaćeg problema.
Ali sila jačeg pobjeđuje i međunarodno pravo, a čija težina prelazi preko UN i bez međunarodne saglanosti. SAD i V. Britanija su bile tolike zagovornice napada na Irak da sama međunarodna zajednica nije mogla ništa više da učini da bi zaštitila suverenost te svoje članice pa čak ni svojom "gumenom" rezolucijom 1441 gdje se iračka stranka obavezivala na razoružanje koju je Sadam i njegov režim duboko poštovao.
Zbog neuspjelog pokušaja SAD i V. Britanije da izdejstvuju rezoluciju u UN za intervenciju na Irak oni su krenuli jednostranim metodama ucjena, kao što je to bilo 17 marta 2003 godine kada su uputili ultimatum da Sadam Husein napusti Irak u roku od 48 sati. Budući da se to nije dogodilo SAD i koalicione snage kreću u odlučnu akciju "poravnanja računa" sa iračkom stranom pod izgovorom da se želi irački narod "osloboditi od diktature Sadama Huseina i stabilizuje regija".
Invazija je krenula 20. marta 2003 godine i nazvana je "Operacija sloboda Iraku". Za nepunih 8h od neispoštovanja Sadama Huseina i utimatuma koji su mu dali američki i zapadni saveznici, pala je i prva granata u Bagdadu od strane koalicionih snaga. Na početku invazije Amerika je sa saveznicima imala oko 263.000 vojnika koja je bila malobrojnija u odnosu na iračku koja je brojala oko 375.000. Ali ipak, savremenija tehnika i tehnologija, stalnim vazdušnim udarima i bombardovanja Iraka sama iračka vojska nije bila spremna niti je imala adekvatan odgovor. Postepeno je Amerika napredovala osvajanjem gradova Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a kasnije 4 aprila osvaja se aerodrom u Bagdadu, a sam Bagdad je opkoljen sa svih strana.. ubrzo su mnogi irački vojnici napuštali svoje položaje, bježali, snalazili se kako su znali i umjeli.. opšta je panika zvalada u glavnom gradu Iraka. I konačno 10 aprila Amerika i koalicione snage su ušle u Bagdad i time prinudili Irak na kapitulaciju i prihvatanjem privremene strane vlasti. U početnim operacijama zauzimanja Iraka poginulo je oko 171 vojnik koalicije ( od toga 138 Amerikanaca, 33 Britanaca) te oko 2.300 vojnika u redovima iračke vojske. Iz mjeseca u mjesec, godine u godinu broj žrtava američkih vojnika naglo je počeo da raste. Od stalnih lokalnih sukoba, preko terorističkih i vjerskih ginuli su i jedni i drugi, tako da je Irak postao mjesto "životne katastrofe čovjeka".
U 2006 godini je objavljen podatak da je do oktobra iste godine poginulo 3.029 vojnika koalicije (od toga 2.791 američkih, 119 britanskih, 33 italijanskih, 18 ukrajinskih i dr.) dok je broj poginulih civila po nekim procjenama analitičara oko 100.000 .
Ono što je važno i karakteristično za period kada su koalicione snage kontrolisali cijeli Irak, jeste da iz dana u dan se sve više povećavao broj pljački, krađa istorijskih bogatstava Iraka stare Mezopotamije i Vavilona, da je životni standard građana i naroda Iraka naglo i drastično opao, a da se na sve to nadovezuju prisilna davanja koncesija stranim preduzećima da eksploatišu naftu odnosno najveće prirodno bogatstvo Iraka. To su vrlo povoljne koncesije za strana preduzeća koje je izdavala tehnička vlada u Iraku, a očigledan uticaj na to je imala SAD i V. Britanija.Ali sila jačeg pobjeđuje i međunarodno pravo, a čija težina prelazi preko UN i bez međunarodne saglanosti. SAD i V. Britanija su bile tolike zagovornice napada na Irak da sama međunarodna zajednica nije mogla ništa više da učini da bi zaštitila suverenost te svoje članice pa čak ni svojom "gumenom" rezolucijom 1441 gdje se iračka stranka obavezivala na razoružanje koju je Sadam i njegov režim duboko poštovao.
Zbog neuspjelog pokušaja SAD i V. Britanije da izdejstvuju rezoluciju u UN za intervenciju na Irak oni su krenuli jednostranim metodama ucjena, kao što je to bilo 17 marta 2003 godine kada su uputili ultimatum da Sadam Husein napusti Irak u roku od 48 sati. Budući da se to nije dogodilo SAD i koalicione snage kreću u odlučnu akciju "poravnanja računa" sa iračkom stranom pod izgovorom da se želi irački narod "osloboditi od diktature Sadama Huseina i stabilizuje regija".
Invazija je krenula 20. marta 2003 godine i nazvana je "Operacija sloboda Iraku". Za nepunih 8h od neispoštovanja Sadama Huseina i utimatuma koji su mu dali američki i zapadni saveznici, pala je i prva granata u Bagdadu od strane koalicionih snaga. Na početku invazije Amerika je sa saveznicima imala oko 263.000 vojnika koja je bila malobrojnija u odnosu na iračku koja je brojala oko 375.000. Ali ipak, savremenija tehnika i tehnologija, stalnim vazdušnim udarima i bombardovanja Iraka sama iračka vojska nije bila spremna niti je imala adekvatan odgovor. Postepeno je Amerika napredovala osvajanjem gradova Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a kasnije 4 aprila osvaja se aerodrom u Bagdadu, a sam Bagdad je opkoljen sa svih strana.. ubrzo su mnogi irački vojnici napuštali svoje položaje, bježali, snalazili se kako su znali i umjeli.. opšta je panika zvalada u glavnom gradu Iraka. I konačno 10 aprila Amerika i koalicione snage su ušle u Bagdad i time prinudili Irak na kapitulaciju i prihvatanjem privremene strane vlasti. U početnim operacijama zauzimanja Iraka poginulo je oko 171 vojnik koalicije ( od toga 138 Amerikanaca, 33 Britanaca) te oko 2.300 vojnika u redovima iračke vojske. Iz mjeseca u mjesec, godine u godinu broj žrtava američkih vojnika naglo je počeo da raste. Od stalnih lokalnih sukoba, preko terorističkih i vjerskih ginuli su i jedni i drugi, tako da je Irak postao mjesto "životne katastrofe čovjeka".
U 2006 godini je objavljen podatak da je do oktobra iste godine poginulo 3.029 vojnika koalicije (od toga 2.791 američkih, 119 britanskih, 33 italijanskih, 18 ukrajinskih i dr.) dok je broj poginulih civila po nekim procjenama analitičara oko 100.000 .
Od početka 2009 godine strasti su se umnogome smirile očigledno zbog izbora Baraka Obame za predsjednika SAD, tako da je sve manje bilo incidenata i poginulih. Međutim, tu važi i ono predizborno obećanje predsjednika Obame koji je dao naznaku da će se do polovine 2011 godine povući sve američke trupe sa prostora Iraka i da će davati logističku podršku vladi Iraka kao i finansijsku ukoliko to bude neophodno.
Sama činjenica da je juče (19.08.2010) počelo povlačenje borbenih jedinica američke vojske dovoljno govori da Obama ozbiljno razmišlja da ispuni svoje predizborno obećanje. Jedinice koje su se povukle juče iz Iraka su sa punom borbenom gotovošću, tako da se predpostavlja da to nije cijelokupno povlačenje Amerike iz Iraka, jer se smatra da je ostalo još oko 50.000 američkih vojnika kao privremena podrška dok se bezbjednosne snage Iraka neosposobe da uvedu javni red i mir.
Interesantne su izjave američkih vojnika koji su se juče povukle:
Mark Omi - "Preći granicu sa svim svojim momcima je nevjerovatno dobar osjećaj"
Stiven Biror - "Najljepše što može da mi se desi - da u ovom trenutku definitivno odem svojoj porodici i da poslije jedne epizode života u Iraku nastavim porodični život"
Timoti Berena - "Osjećam nevjerovatno olakšanje. Poslije 12 mjeseci provedenih u tenku konačno izlazim".
Ron Bejzli - "Svaki dan mi je bio, nekako, neizvjestan. Bio sam u strahu jer su mnogi moji drugovi i saborci poginuli pored mene u akcijama. Psihološki, treba mi veliki odmor. Prvo što ću uraditi, to je da ću sa svojom djevojkom otići na Kubu i pokušati zaboraviti sve."
Ameriku kao državu je skupo koštao rat u Iraku čija cijena prevazilazi 700 milijardi američkih dolara samo direktnih troškova. Plus što je koštao ljudstvom, gdje je poginulo oko 4.415 američkih vojnika.
Нема коментара:
Постави коментар