Od države koja je uvjek nailazila na neku vrstu sporenja između država sa kojima se graniči, posebno sa Grčkom sa kojom ima istorijskih problema, od unutrašnjih problema sa Jermenima i ostalim nacionalnim manjinama, od stalnih preplitanja da li je ona demokratska država i da li ona želi biti evropska jednog dana, da li je režim dostojan demokratskim reformama koje zahtijeva EU do toga da je danas jedan od nezaobilaznih faktora i jedna vrsta mosta Evrope i Azije kao i važan politički i vojni faktor za NATO i SAD. Turska je u 21. vijeku jedan od najvećih saveznika SAD i zapada. Koliko istorija može da bude čudna poslije Otomanske imperije i pokoravanju hrišćanstva na Balkanu velikoj sili kakva je nekada bila Otomanska imperija dovoljno pokazuje vrijeme u kome živimo jer ju je zapad prihvatio, ali ne i deklerativno - nemaju status punopravnog članstva u EU.
Međutim, ono što je veoma zanimljivo jeste činjenica da je Turska danas druga država po snazi u NATO savezu koja izdvaja najviše svojih vojnika za učestvovanje u pojedinim misijama zajedno sa Amerikancima i Britancima. Od stalne saradnje sa Amerikom po pitanju Iraka, pa i određenih pritisaka na Iran zbog spornih nuklearnih ambicija, do "tajnog" savezništva sa Izraelom kao stubom i promoterom političkih interesa SAD na Bliskom Istoku. Iako je okršaj na civilnom brodu koji je imao turske državljane tzv. propalestince žestoko uzdrmao odnose Turske i Izraela, smatram da ipak to nije onaj državni oblik i odnos u punom kapacitetu kako se on danas prikazuje kroz različite vrlo neugodne i radikalne izjave Tajipa Erdogana s jedne strane, s druge strane Benjamina Netenijahua sa svojim šefom diplomatije Albertom Libermanom. Ipak su to dvije države od strateškog interesa za SAD, a vrlo dobro znamo u kakvim odnosima stoje dvije ili više država kada su pod pokroviteljstvom SAD ili neke druge velike sile.
Iz mog ugla viđenja Turska je država koja postepeno ostvaruje svoje spoljno-političke državne ciljeve. Jedan od primarnih, a danas i aktuelnih jeste povratak Turske na Balkan kroz različite vrste saradnje trojice šefova diplomatija Davatoglu-Jeremić-Alkalaj (Turska, Srbija, BiH). Nedavno je predsjednik Turske Abdulah Gul posjetio Srbiju, Beograd i Novi Pazar unaprijedio saradnju dvije države ; tu je takođe potpisnica poznate "Istanbulske deklaracije" ; kao i niz sastanaka na najvišem nivou Davatoglua, Jeremića i Alkalaja. Pitanje je, "koliko je u interesu Srbiji i BiH povratak Tuskog uticaja na Balkan". Obzirom da od Srbije i BiH faktički zavisi stabilnost Balkana, povratak Turske bi tu samo zamaglio riješenja i eventualno poboljšanje odnosa. Važno je razvijati sa Turskom ekonomsku i poslovnu saradnju, ali političku ili u krajnjem slučaju vojnu, mislim da nisu dobri za Balkan. Balkan treba da traži riješenja u onom obliku kojeg prihvataju sve države koje obuhvata Balkan, a ne da komplikuju stvar sa uplitanjem neke države sa strane, jer "lokal" je uvjek znao šta treba bolje da radi "od onog sporednog".
Takođe, važno je napomenuti i činjenicu da je Turska već 11 godina na statusu kandidata za ulazak u EU, što vrlo negativno utiče na klimu u samoj Turskoj. Mnogi analitičari u Turskoj su komentarisali "da Evropa ustvari ne želi muslimansku državu unutar svojih granica ; jedna vrsta plašenja od velikog nataliteta Muslimana u odnosu na Evropljane kod kojih je izražen mortalitet ; da ustvari Francusku uopšte ne interesuje Turska jer ionako u Francuskoj živi oko 6 miliona Muslimana" itd.. različiti su pogledi Evrope na Tursku, međutim, nesumnjivo je Turska veliki partner zapada po pitanju vojske i vojne oblasti koja na neki način popunjava odlazak vojnika iz redova Francuska, Njemačke, Španije, Italije.. U našoj bližoj budućnoti ukoliko Turska počne da insistira na ulasku u EU, a po mojim procjenama za to će nedvosmisleno dobiti podršku SAD onda možemo očekivati snažan zaokret u politici Evrope prema Turskoj. Javna inicijativa zvnačnika EU "da Turska nije ispunila očekivane reforme" nemora ništa da znači ukoliko ona dobije podršku SAD. Tu su moguće različite varijante, pa i onaj sada nezamislivi - konfrontacija Njemačke, Francuske, Italije, Španije protiv SAD ukoliko nastavi da podržava Tursku, a ove evropske države to kategorično odbijaju da Turska pristupi u EU. Važno je takođe istaći da su Muslimani najbrojniji u Francuskoj kojih ima oko 6 miliona, zatim Njemačka 3 miliona, Holandija 945.000, V. Britanija 1,6 miliona... pored toga u SAD Muslimana ima oko 9 miliona što takođe može da bude jedan od važnih interesnih tačaka SAD i State Departmenta. Po nekim mojim ličnim procjenama Turska može najviše da dobije od EU neku vrstu specijalnog statusa ili specijalne države unutar EU sa ograničenim nadležnostima koje obuhvataju ekonomiju, zdravstvu, kulturu, vojsku, policiju itd itd.. samo je pitanje da li bi pod takvim uslovima Turska prihvatila i da li bi se onda ponašala i vidjela sebe "kao uljez u cijeloj toj priči pristupanja u punopravno članstvo".Nesumnjivo da od država od kojih najviše zavisi EU (Njemačka, Francuska, Italija) neće dobiti zeleno svijetlo, bar kada je riječ o punopravnom članstvu.
U javnosti danas dosta slušamo o tome koliko je ustvari Turska "nacionalna država koja je za manjine i strance birokratska". Vrlo dobro znamo kakav odnos Turska i turski zvaničnici imaju prema Jermenima, gdje im zabranjuju javna djelovanja, zabranjuju rad političkih partija koje pripadaju Jermenima, zabranjuju njihova javna okupljanja, političke vođe koji su vrlo neugodni po izjavama za ustavno pravni poredak Turske se likvidiraju ili se osuđuju na robiju.. Jermeni su pravi primjer manjine koja na neki način nema svoja osnovna prava zagarantovana ustavom. Preko milion Jermena je između 1915 i 1917 pobijeno u ondašnjem Otomanskom carstvu, dakle jedan pravi genocid u samom svom smislu i riječi značenja. Zato sama Turska nema pravih načina da se dokaže kao demokratsko-pravna država iako tako želi da se prikaže svijetu.
Želio bih takođe da prokomentarišem svoje viđenje i ulogu Turske na unutrašnjem planu kada je riječ o političkoj i vojnoj strukturi vlasti. Prije par mjeseci počela je žestoka pobuna turskih oficira i generala koja je maltente dovela do usijanja Tursku - nagovještaj državnog udara. Međutim, sama vojna struktura je trebala odmah da zna da poslije II svijetskog rata vojska nije najjače "državno oružje" već politika i "politika oružja". Po nekim izjavama i kopanjem novinara došlo se do podatka samog plana državnog udara i preuzimanje vlasti od strane vojske. Plan je razrađivao da se obori par borbenih aviona Grčke koji se nađu u vazdušnom prostoru pri patroliranju svojih ostrva odnosno svojih granica, potom da se izvedu svi tenkovi iz svih baza na ulice najvećih gradova u Turskoj, a sama pješadija da gazi i pobija sve one koji se usprotive ulasku odnosno zbacivanju vlastodržaca. Takav plan još nije dobio i argumentacijsku verifikovanost i to je samo medijska spekulacija. Na kraju, sami oficiri i generali su podvili rep i ustuknuli protiv borbe na relaciji "vojska - politika". Svi oficiri i generali koji su se držali državnog udara su smjenjeni. Najznačajnije kadrovske promjene bile su na čelu vojske gdje su sada postavljeni Išak Kosaner (65) koji je do novog unaprijeđenja bio komadant pješadije i žandarmerije, a ranije je bio i komadant turskih snaga na sjevernom Kipru, a na čelo pješadije postavljen je Erdal Džejlanoglu.
Osvrnuo bi se i na samu politiku Turske prema Kipru. Naime, Turska je izvršila vojnu invaziju 1974 godine na Kipar, a i sada je Kipar najvažnija tema i najveća tačka sporenja Grčke i Turske. Turska vojska se nije smirila dok nije zauzela 37% teritorije Kipra. Prvi udar Turaka krenuo je od grada Kirenija. Poslije svega tri dana od uspostavljanja prekida vatre Turska je osvojila 3% teritorije Kipra. Zatim je još više kršila sporazum o prekidu vatre sve dok nije probila i proširila koridor do Nikozije. Na jednoj mirovnoj konferenciji Turska traži da se formira federalna država i da Turci dobiju 34% teritorije Kipra. Međutim, "oklijevanje i čekanje međunarodne zajednice i Grčke" nije zaustavila Tursku da već 15 avgusta pojača svoja vojna dejstva i proširi osvojenost teritorija, dok se ona nije popela na 37%. Zatim je bila sazvana vanredna sjednica SB UN ali bez uspjeha za grčku stranu, jer je Henri Kisindžer stavio veto na odluku da se zaustavi turska vojska. Poslije toga grad po grad, selo po selo pada pod turskom vojskom i stvara se turska uprava. Više od 200.000 Grka su postali izbjeglice u sopstvenoj državi zbog nesposobne politike Atine i njenog lobiranja, a s druge strane velika podrška SAD Turskoj, pogotovu Kisindžerov veto u SB UN.
Danas Turska djeluje tako-reći moćno, skoro svi kanali prevoza nafte, gasa, obilnih trgovinskih razmjena prolazi kroz tu zemlju. Naprosto Turska iz dana u dan postaje sve više tranzitna zemlja gdje mnogi strani investitori uviđaju svoj potencijal i pored velike birokratije. Pored toga turizam je jak, kultura i istorija su 1/5 turske snage gdje profitira. Kada se tome doda podrška SAD, pritom da je Turska veoma aktivna članica NATO, po nekim procjenama druga po snazi i po brojnosti armije dobijemo rezultat da Turska sve više ide ka gornjoj ljestvici najrazvijenijih i najprofitabilnijih država svijeta koja jednog dana može da postane super sila u svijetu.
Нема коментара:
Постави коментар