Obzirom da sam detaljno hladni rat opisao u mojoj prvoj kolumni, u ovoj ću se baviti prije svega modernom konkurencijom NATO saveza i Ruske Federacije.
Upoznati smo sa periodom vladavine Borisa Jeljcina onom slabašnom Rusijom koja je pravna naslijednica SSSR-a, ali vjerovatno malo od vas ko zna, da je upravo Jeljcin bio najbitnija figura još većeg srozavanja uticaja Rusije u međunarodnim krugovima i institucijama tako što je bio "virtuelni američki građanin i čovjek". Pita te se šta to znači ? To znači da je na svakom javnom skupu iskazivao svoje simpatije prema zapadu i SAD. O SAD je govorio tako lijepe stvari da su mnogi građani Ruske Federacije željno htijeli da se presele tamo, i da, kako to Jeljcin kaže "uživaju u kapitalističkom blagostanju". Ali pored toga, on je govorio kako tamo ima mjesta za sve zainteresovane Ruse, za eventualno investiranje ruskih preduzeća koje u ono vrijeme bilo veoma malo ili neznatno, da daje koncesije američkim preduz. olako, bez ikakve poreske kontrole, da svaki američki turista koji posjeti Staljingrad, Moskvu ili neki drugi grad u Rusiji se osjeća kao kod kuće.. takav ambijent Jeljcin je priređivao samo za Amerikance. Naravno, od tada je i sama Amerika i zapad uvidjeli da su preuzeli kormilo i čelo vojne moći od veoma slabašne Rusije kao naslijednice ozbiljnog vojnog bloka i države SSSR odnosno Varšavaskog ugovora. To je SAD znala da iskoristi i veoma jako udarila na međunarodno pravo. Prvo je uvela trgovački embargo za Kubu koji nije skinut ni do danas dan, a što predstavlja veliku izolacionu okolnost za samu Kubu koja je bila jedina komunistička država na tlu Amerike ; dalje, počela je javno da kritikuje Irak i režim Sadama Huseina pa se već 1989 predviđala određena vojna intervencija SAD ; stvorila veoma superiornog saveznika na Bliskom Istoku - Izrael ; I praktično vojnom moći i snagom dominira i diktira tempo razvoja Bliskog Istoka po svojoj želji i po svom nahođenju. Deklerativno, ovakvo jačanje SAD i zapada na račun drugih se slobodno može prepisati nesposobnosti Kremlja da adekvatno odgovori. Do dan danas SAD odnosno NATO ima najveći uticaj na svijetu, kako na pojedine sile, tako i na najveće međunarodne institucije kakva je UN.
Međutim, današnji NATO se suočava sa novom, preporođenom Rusijom koju je iz "mrtvih" izvukao Vladimir Putin. Ovaj gospodin je znao da iskoristi prirodni potencijal same Rusije, pa je tako cijenkanjem, gas ili plin postalo osnovno sredstvo kako će Rusije "da drži u kandžama Evropu". Na samom sjeveru zemlje iskopane ili pronađene su ogromne naftne rezerve što je Rusija itekako znala da iskoristi. Na taj način, jačanjem trgovine i spoljne saradnje i otvaranjem same države prema svijetu, Rusija je naglo ojačala i ponovo vratila sjaj nekadašnjem SSSR-u.. doduše u drugom obliku - kapitalističkom. Iz spoljne trgovine i kako je Rusija sve više profitirala izvozom gasa i nafte, a kasnije i najmodernijeg oružja ona je postala jedan od stubnih država koja je vratila građanima povjerenje u vojsku. Poslije toga pravi bum nastaje na polju oružane moći Rusije: pravljenje veoma jakih i modernih aviona tipa Suhoj, unapređenje Mig i pravljenje Mig-35, dalje, kopno - Iskanderi, T-90, podmornice za nuklearnim bojevim glavama i nosećim torpedima, novim razaračima na moru.. i mnogim drugim.
To je poslužilo Rusiji za povratak na megdan starom konkurentu NATO-u koji traje i danas. Ali ono što nikako ne treba da preokrene mišljenje o "preporođenoj Rusiji" jeste da ona i pored jake vojne moći danas, ne čini dovoljno da bi napravila jedan ozbiljan vojni savez po ugledu na Varšavski pakt. Zamislite samo vojni savez u kome bi bila Rusija, Kina, Indija (1/3 svijeta), pa dalje Ukrajina koja po dolasku na vlast Janukoviča potpuno okrenula kolosjek prema svom prvom susjedu, Venecuelu, Boliviju i Kubu na Američkom tlu... To bi bio pravi odraz vojnog saveza koji bi itekako mogao da se nosi sa NATO. Međutim, očigledno je da današnjoj Rusiji ili vlasti odgovara da svaki dan gleda i sluša kako je NATO opkoljava sa zapada, tako što se neprestano širi, i naprosto strepi od mogućeg ulaska Gruzije u NATO.. a povrh toga NATO pravi antiraketni i protivraketni štit u Poljskoj, Bugarskoj i Rumuniji koje su veoma blizu ruskih granica. Upravljati državom koja predstavlja autoritet u svijetu ne podrazumjeva voditi jednu slabašnu i malu zemlju koja nema svijetu šta da ponudi.. ali od Rusije, faktički, će svijet u budućnosti da zavisi od onog silnog gasa i plina koja ona posjeduje. No, veoma je očito da to vlastodržci u Kremlju ne znaju da iskoriste, ali zato vrlo mudro iskorištava Pentagon i State Department tako što stalno pridobijaju nove saveznike i nove freekove na terenu, a Rusija gubi i onog veoma tradicionalnog partnera - Bjelorusiju.
Ako se sa ovakvom politikom Rusija nastavi baviti, od nacionalne vlade (što podrazumjeva da je desničarska) pašće i ono malo elementarnih uslova da bude pravi konkurent NATO po svim pitanjima. Možda je vlada previše plitka, slabašna, nekompromisna, nekonzistentna, neparcipativna - ali je očigledno da je neodrživa. Politika koja podliježe pritisku drugih, kao recimo po pitanju "uvođenja sankcija Iranu zbog spornog nuklearnog naoružanja", dovoljno govori da pritisak i diplomatska borba Vašingtona uvjek upali i da se interes Amerike uvjek ostvaruje na račun takozvane "vojne sile no.2" koju ja zovem još "neiskorištavanje vlastitih potencijala i namet svoje dominacije".
Нема коментара:
Постави коментар