Od toga da se Srbi i Hrvati ne podnose, da su iz rata u rat ratovali jedni protiv drugih ( I svijetski rat Hrvatska na strani Austro-Ugarske, NDH za vrijeme II svijetskog rata i ne tako daleki sukob 90ih godina), da nikada nisu bili na istoj strani do toga da danas imaju možda najrazvijeniju policijsko-regionalnu saradnju, da planiraju potpisanim vojnim sporazumom da razviju sopstveni tenk, velike povlastice srpskim građanima na ljetovanju u Hrvatskoj, tačnije Dalmaciji.. i raznoj drugoj saradnji. Zaista, od kada je na čelo Hrvatske došao profesor međunarodnog prava Ivo Josipović sama Hrvatska se drugačije ponaša ne samo prema Srbiji nego i prema svim svojim susjedima. Dok je bio Stipe Mesić Hrvatska mi je izgledala zatvorena država koja ne želi nikakvu vrstu saradnje kao i pomirenja sa susjedima nego joj je cilj bio samo EU i NATO, a koja joj se kasnije obila o glavu kada je Slovenija blokirala pristupne pregovore Hrvatske i EU.
Ali istina na površinu izlazi i ona je stvarno takva - i Boris Tadić i Ivo Josipović su ljudi koji nisu zaslijepljeni prošlošću, tačnije nisu obavljali nikakve funkcije za vrijeme rata 90-ih godina i upravo se tu vidi spremnost na kompromis i dijalog između dvije strane. Čak su obje strane spremne da povuku svoje tužbe odnosno kontratužbe za genocid pred međunarodnim sudom pravde, naravno uz određene ustupke i sa jedne i sa druge strane.
Na nedavnom održanom samitu u Sarajevu, "EU- Zapadni Balkan" mislim da je data jedna jasna poruka budućnosti Balkana i naše regije, a to je da "bez pomirenja i razvijanja međusobnih odnosa nema napretka nijednoj od država nastaloj raspadom Jugoslavije". Za tako nešto potrebno je da se vodeći političari okrenu budućnosti i prosperitetu i onome što ih čeka, a onome što se desilo u prošlosti prepustiti boračkim organizacijama ili nekim drugim nevladinim organ. kojih interesuje "taj segment poglavlja Balkanske ere".
U današnjem višepolarnom sistemu nijedan problem se ne može riješiti ukoliko se nema multilateralna saradnja između više zemalja jer je to postao jedini put za riješavanje kako ekonomskih tako i svih drugih problema. Međutim, i danas postoji problem ulaganja ravnomjernog kapitala kako srpskog u Hrvatsku, tako i hrvatskog u Srbiju. Primjera radi, mnoge srpske poslovne korporacije kao npr. "Delta" Miškovića ili Milana Beka ne mogu da se probiju na hrvatsko tržište zato što podliježu različitim elementima umješanosti desničarske hrvatske politike, tj. barijerama da kupe ona preduzeća koja posluju nisko i spremni su na prodaju svojih akcija određenom većinskom vlasniku. Najbolji primjer govori i taj da je u prva dva mjeseca ove godine Srbija izvezla robu na Hrvatsko tržište u iznosu od 24,5 miliona dolara ili za 5,6 odsto više nego u istom periodu 2005. godine, dok je uvoz iz Hrvatske bio 39,6 miliona dolara, odnosno za 52,3 odsto veći nego u prva dva mejeseca prošle godine. I tu se vidi nesklad između uvoza i izvoza ove dvije države koje se u što skorije trebaju riješiti na obostrano zadovoljstvo.
Veoma je bitno da se i građanima Srbije i građanima Hrvatske omogući pojednostavljen prelazak granice jer je to još jedan od vidova saradanje između dvije države, bezobzira što će Hrvatska u nekoj bližoj budućnosti postati članica EU.
Takođe, postoji problem i oko granice kod Dunava tačnije kod Istočne Slavonije i Vojvodine što treba u što skorije vrijeme riješiti da ne bi problem se doveo kao onaj sličan zbog Pirinskog zaliva kod Slovenije i Hrvatske koji je poprimio opšte nezadovoljstvo i kod građana Slovenije i kod građana Hrvatske.
Vrijeme radi u korist obje države i zato je odnos potrebno maksimalno iskoristiti. Kada se ima dva razumna predsjednika države i vladajuća struktura bez "bedža prošlosti" onda je to jasan signal za unapređenje svih oblasti između ove dvije države. Ako imamo stabilan odnos Srbije i Hrvatske imamo jedan dio stabilnosti Balkana, zato je od velike važnosti dijalog i vladanje razuma kako bi se svi problemi i neriješena pitanja riješila na obostrano zadovoljstvo.
Нема коментара:
Постави коментар