Kakva očekivanja može imati Srbija poslije Generalne skupštine UN po pitanju rezolucije o Kosovu

Prošao je jedan tako optimističan dan i datum u srpskoj politici od strane demokratske vlasti - 22.07.2010 godine, a ustvari takvom rukovođenom politikom država je u cijelini dobila težak udarac, a možda izgubila veoma važne diplomatske elemente za dalju borbu očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta u budućnosti. "Proglašenje nezavisnosti Kosova nije narušilo međunarodno pravo" je odluka MSP (međunarodnog suda pravde) bilansom od 10:4 u korist Prištine. Da je postojao određeni politički pritisak, sumnjao sam čim je Tači otišao u SAD da razgovara sa Džozefom Bajdenom i da se srdačno zagrli sa svojom dugogodišnjom prijateljicom i saveznicom Madlen Olbrajt. Do konačne odluke suda u medijima se spekulisalo da je omjer snaga 8:7 u korist Srbije, međutim ovakav ishod na kraju mislim da niko nije očekivao sem unaprijed poznatog stava suda od strane Vašingtona i Prištine. Međutim, 21. vijek je, diplomatija i sva pravna regulativa je na strani velikih sila, a u ovom slučaju lobij i podmićenost je uticalo na pristrasnost sudija u vezi donošenja konačnog savjetodavnog mišljenja u vezi Kosova. Upravo je taj čin pokazao koliko su "jaki" Rusija i Kina, inače "veliki saveznici naše države kako to ova vlast želi da prikaže". Toliko su tihe u diplomatiji i međunarodnim krugovima da je veoma teško procjeniti "šta oni ustvari žele, sem što im je interes na prvom mjestu". Ti naši navodni saveznici (kako ih naša vlast od milja voli da zove) nikada nisu učestvovali i pomogli praktično da se ponovo pregovara o statusu Kosova i Metohije, nego su samo nekim famoznim i bezveznim stvarima davali svoj glas za podršku Srbije, kao ona "za inicijativa podrške za savjetodavno mišljenje MSP".

Ako naša sadašnja matična vlast u Beogradu smatra da ima saveznike u svijetu, prije bih rekao da je ona previše naivna i nezrela ili želi da narod obmanjuje i da kupi male političke poene, trećeg nema. Samo budala može da vjeruje da Rusija "gleda Srbiju bratski", a ne interesno, tj. da je interesno iskoristi.

I tako, toliko o našim dragim saveznicima u svijetu, a sada malo o politici zvanične vlasti Srbije. Oni se drže rezolucije 1244 kao pjan plota. Sticajem okolnosti imao sam neki dan uvid u tu rezoluciju, koja praktično od Kosova stvara državu u državi ustavnog sistema Srbije. Nadležnosti Kosova prema rezoluciji 1244: Predsjednik, premijer, ministarstvo unutrašnjih poslova, sudstvo, grb, zastava, manje vojne jedinice koje bi imale podršku centrale u Beogradu ... itd.. Time se diči ova sadašnja nesposobna vlast ? Pa da je bolje razmislila i gledala na realne mogućnosti za Kosovo ona bi tražila podjelu, uzela tamo gdje je građani prihvataju, a za ostale teritorije ili kulturnu baštinu koja se nalazi južno od Ibra prepustiti međunarodnim snagama, druge nema, ako već vlast ne želi "da jedna strana dobije sve, a druga sve izgubi". Politika Borisa Tadića i kabineta Mirka Cvetkovića u ovom trenutku je bez pravog kompasa, tako da je državna politika prema odbrani suvereniteta na KiM veoma tanka ili neznatna.

Poslije odluke MSP sama vlada je odmah sazvala vanrednu sjednicu parlamenta gdje je dobila široku podršku svih relevantnih političkih faktora u zemlji za njenu rezoluciju koju bi uputila Generalnoj skupštini UN, ali očigledno brzopletost ima i svoje mane, a istorijski se dokazalo da su mane veoma težak poraz za državu i državni aparat u globalu. Ignorisanje EU i njenu spremnost da se riješi pitanje Beograda i Prištine na kompromisu i prihvatljivom kompromisnom riješenju, ponovo je bacila Beograd na razmišljanje, ali ne toliko dugo.. već sledećeg jutra, napisana nacionalna rezolucija, bez ikakvih konsultacija sa evropskim zvaničnicima i brže-bolje predata u UN. Dakle, naša vlast se bori za Kosovo brzopleto i nepromišljeno, a ne staloženo, promišljeno i komunikacijom. Da vas podsjetim, granični spor između Slovenije i Hrvatske riješen je zbog velike saradnje sa EU. Tako da je riješenje i prihvaćeno sa obje strane i tako je sporna međa postala stub još bolje saradnje Slovenije i Hrvatske. Mi se ponovo politički izolujemo, sami, niskim se ne konsultujemo nego reagujemo "demokratski" koja nas vodi do sve izvjesnijeg i potpunog poraza kada je riječ o borbi za KiM. Jedini pravi kurs koji sam vidio prema politici Kosova, jeste za vrijeme Vojislava Koštunice i njegove vlade, a sada vidim izgubljenost i potpuno dezorjentaciju u vremenu i prostoru ove sadašnje nesposobne vlasti.

Od tolikog optmizma šefa srpske diplomatije Vuka Jeremića i tolikog nadanja predsjednika Borisa Tadića po pitanju odluke savjetnodavnog mišljenja MSP - ostaje samo 10% nade za dalji proces koji će se voditi u Generalnoj skupštini UN. Budući da je Srbija podnijela rezoluciju čeka se SAD i zapadne države koje priznaju i podržavaju nezavisnost Kosova kako bi zajedno sročile rezoluciju koju bi masovno podržao svijet uz asistenciju odluke MSP u korist Prištine. Ako u Generalnoj skupštini UN Srbija ne dobija podršku za svoju rezoluciju, a suprotna strana dobije, onda je to možda od 3,5/4 mogućnosti da ona može više da brani Kosovo i Metohiju "diplomatskim i političkim sredstvima". Vojnim, mislim da nisu ludi jer bi nastao sličan matež kao i 1999 godine, možda i gori, a državu bi uvukli u totalnu izolaciju.

Ako se ovim tempom nastavi, a tempo nije dobar za Srbiju jedino moguće riješenje do koje ona treba da ide jeste, izdejstvovanje autonomije za sjever Kosova koji je pretežno naseljen Srbima i građanima koji su priklonjeni Srbiji, zakonima i ustavu države.. inače, ako i to bude "tabu-tema" kako reče danas u intervju "Politici" Dačić, onda je to definitivna okvalifikacija nezavisnosti Kosova u širokom obimu gdje se zanemaruju interesi Srbije i srpskog naroda.

Od generalne skupštine nema nazad, ili će Srbija da jedinim preostalim mogućim diplomatskim riješenjem da naznaku da idu novi pregovori o statusu Kosova ili će doživjeti potpuni državni fijasko po pitanju najvažnijeg državnog cilja i primorati same sebe da raspišu vanredne parlamentarne i republičke izbore.