Šta SAD želi da postigne postavljanjem protivraketne odbrane "Patriot" u Poljskoj ?

Prvo se odusta od postavljanja antiraketnog štita, a nedugo zatim prihvati se novo riješenje postavljanja protivraketne odbrane "Patriot" u Poljskoj koja je najmanje daleko od jedne Kaljingradske enklave 60 km. Postavlja se pitanje, da li je ovo svjesno iskombinovani oblik strategije Pentagona "da olabavi antiraketni štit tako što će njega postaviti u Bugarskoj, a protivraketni štit u Poljskoj" ? Svjesni geografske udaljenosti i Bugarske i Poljske od Rusije nikakva ne može biti slučajnost postavljanja ovakve vrste oružja blizu njenih granica, a kamoli da služi izgovor, navodni "odbrana Evrope od napada balističkih raketa iz Irana".
Ali ono što je ovdje politički potpuno upitno je "velika neodređenost Moskve po tom pitanju". Ako uzmemo u obzir da Moskva polako staje na stranu SAD i zapadnih država po pitanju uvođenja sankcija Iranu i da je predsjednik Rusije Dmitrij Medvedev potpisao sa svojim američkim kolegom Barakom Obamom memorandum ili novi sporazum o smanjenju nuklearnog naoružanja, a pritom potpis i na novi START - onda vidimo da na neki način spoljna politika Rusije stagnira u bitnim elementima kada je u pitanju odnos prema SAD-u i NATO-u u globalu. Pored toga što Rusija ima i svojih unutrašnjih problema, tipa terorizam i famozna Čečenija ona se nije dobro snašla ni u samom nedavnom ratu protiv Gruzije. Ona je priznala Južnu Osetiju i Abhaziju kao nezavisne države, a pored nje te države su još samo priznale Nikaragva, Venecuela i Transistria, dok kada pogledamo Kosovo i uticaj SAD vidjećemo bitnu razliku - a to je da Kosovu su priznale čak 67 država svijeta, moćnih ili nemoćnih, malih ili velikih, ali suverenih država priznatih od UN.
Dakle, sama razlika između State Departmenta i moskovske dume uviđamo drastičnu razliku kao i uticaj istih.
No, da previše temu ne bi vodio u "trkanju SAD i Rusije po pitanju ispunjavana globalnih interesa", vratiću se na naslov teme.
Ono što je u rukama sile i kada prijeti neka druga sila onda je tu stav vrlo jasan - udariti istom mjerom silu na silu pa vidjeti ko je jači (npr. postavljanje Iskandera ili neprestano kruženje aviona Rusije oko Kaljingrada), jer očigledno hladni rat nije imao nikakav uvod u smirivanje strasti pojedinih političkih lidera.
Ukoliko se sadašnje stanje oko antiraketnog štita i protivraketne odbrane ne smire i ukoliko poprime baš tvrde stavove i sa jedne i sa druge strane mi ćemo neminovno dobiti drugi hladni rat, možda i sa većim poslijedicama nego za vrijeme Kenedija i Nikite Hruščova.

Očigledno je da SAD žele da zadrže svoj interes u Evropi i NATO državama kao i da obezbjede sigurnu budućnost njenih članica, međutim provokacija druge sile je vrlo opasna, a može imati nesagledive poslijedice. Zato je vrlo važno imati komunikaciju između kabineta diplomatija i jedne i druge države kao i komunikaciju lidera kako bi se problem trajno riješio, jer na mala vrata se uvodi nesigurnost u budućnost svjetskog mira ukoliko se nastave "globalna prepucavanja dvije sile".

Da li je Silajdžić za pomirenje sa Beogradom ?

Od onoga da je na privrednom sajmu održanom u Mostaru vraćao se u prošlost i javno iskritikovao prisutnog predsjednika Srbije Borisa Tadića, do toga da je u Istanbulu sa tim istim čovjekom pričao vrlo korektno i otvoreno, čak je potpisao i poznatu dekleraciju "Istanbulsku dekleraciju" koja podilazi na mnoga negodovanja u RS.
Postavlja se pitanje, da li je Silajdžić shvatio realnost i potpuno okrenuo novi list u svome životu ili mu saradnja sa predsjednikom Srbije odgovara zbog političkih poena ? To će da ostane misterija do sledećih izbora koji će vrlo brzo, ali ono što je jasno kao dan - je da će Silajdžić raditi sve i potezati svaki mogući javni istup da iskritikuje RS. Kao što je to nedavno bilo u SB UN, kao što je to bilo na svim većim skupovima koji su održani širom Evrope da bi u jednu ruku dokazao svoj najvažniji politički cilj "da je RS genocidna tvorevina" i da je tako svijet i posmatra.
Posmatrajući rad i političko angažovanje Harisa Silajdžića vidjećemo da taj čovjek nije dvoličan već petoličan. Čak ga ni veći dio bošnjačkih građana u BiH ne posmatra kao kompetentnu osobu za predsjedavajućeg predsjedništva BiH koji će po svim procjenima vrlo teško da zadrži svoju funkciju.
Dovoljan dokaz o tome kako je Haris Silajdžić petolična osoba govori i to, da se nije stavio u odbranu Irana u SB UN od sankcija koje žele da uvedu SAD i druge zapadne zemlje koje bi podržali Rusija i Kina. A zašto je taj pritisak na BiH veliki ? Zato što je BiH postala nestalna članica UN. A zašto spominjem Silajdžića ? Zato što on svoje osnovne saveznike za vrijeme i poslije rata je vidio u Bliskom Istoku i saradnji sa tamošnjim bogatim državama. Dakle, vrlo nejasna kombinatorika samog Silajdžića koji je po mojoj procjeni "politički se izgubio".
Ovih dana je i sam Silajdžić trebao da posjeti Beograd poslije jednog vrlo dugog perioda, ali je otkazao učešće zbog toga "što nije mogao da se vidi sa Ilijom Jurišićem", inače optužen na 12 godina zatvora koji je po komandnoj odgovornosti - odgovoran za masakr nad vojnicima JNA u Tuzli, tačnije "Tuzlanska kolona" koja se povlačila iz tog grada.

Realnost je 21. vijek i ako se vodeći političari ne drže toga onda oni nisu dostojni da obavljaju državne funkcije.

Stanje u BiH

I prije početka potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma postavljalo se pitanje "da li je projekat zvana BiH sa strogom decentralizacijom izvodljiv i da li će on opstati kao takav". Za neupućene, Dejton ili Dejtonski sporazum predstavlja osnovu prekida oružanih sukoba u BiH i stvaranje prve države sa najvećim stepenom decentralizacije, a po državnom uređenju - najsloženija država na svijetu. Na samom Dejtonu počiva ustav BiH.
No, ono što se dešava danas u državi BiH ili tačnije političkoj sceni zemlje, jeste, nerazjašnjeni odnosi između tri konstitutivna naroda i nespremnost i neodlučnost za konsenzusom oko važnih pitanja kako za državu BiH tako i za njeno stanovništvo u oba entiteta. Naprosto se stiče utisak da je BiH ustvari zemlja prošlosti i da je za nju prošlost - sadašnjost. Takav tempo razvoja i sticanja utiska diktiraju politički lideri u zemlji, koji po mnogim istupima u javnosti to nebrojano puta i dokazuju. Sama imena Dodik ili Silajdžić govore mnogo o tome kako se vrši preambula prošlosti u sadašnjost. Da napomenem, da je Dodik za vrijeme rata bio ratni profiter, a Silajdžić jedan od najvažnijih ljudi sa bošnjačke strane. Dokle god se ta dvojica tipova ili likova ne sklone sa političke scene, ja mislim da od uzajamnog povjerenja naroda neće biti ništa.
Najbolji primjer kako se jedna država može riješiti prošlosti je Hrvatska. Čim je Ivo Josipović preuzeo kormilo države od Stipe Mesića, sama Hrvatska je počela da diše i funkcioniše normalno na spoljnom planu, kako prema odnosima sa Srbijom tako i sa BiH i Slovenijom. Na pomolu je i povlačenje tužbe za genocid protiv Srbije, kao i protivtužbe od strane Beograda, što dovoljno govori o spremnosti Hrvatske na dijalog.
Međutim, takvu sliku ne vidim na političkoj sceni BiH. U javnosti nebrojano puta možemo da vidimo slike rata koje nisu uvod u realnost i budućnost. Da se ja pitam, sva pitanja rata i ratnih zločina bi prepustio boračkim organizacijama i one neka se time bave, a političari i lideri da se bave pitanjima prosperiteta, ulaska u EU prije svega.
Sposobnost nije samo dokazati da se može dobiti Akcioni plan za učlanjenje u NATO ili raditi požrtvovano na bezvisnom režimu ili bijelom šengenu - sposobnost je učiniti privredu koliko-toliko stabilnom u vremenu ekonomske krize kada sve više ljudi ostaje bez posla. Sposobnost politike je u ovo vrijeme dovlačenje stranih investitora i stranih investicija jer upravo na taj način se otvaraju nova radna mjesta i novi način za pošpenje i dizanja životnog standarda građana.

Takođe, u ovom postu bi naveo i stalno provlačenje u javosti "RS je bolji dio BiH". To je demagoška fraza koju je uputio Dodik pred izbore, a koja je ostala i do dan danas, a koja iz dana u dan gubi smisao kada se uzme u obzir nezaposlenost u tom entitetu.
Da je RS i bolji dio BiH kako to vlastodržci kažu, zašto se onda radovati onoj drugoj strani (FBiH) ukoliko ne može da stabilizuje fiskalnu i monetarnu politiku ? To se može vratiti kao bumerang jednog dana i zato je vrlo pogubno se smijati ili radovati zbog nestabilnosti u tom entitetu.

Za bolju budućnost BiH kao države potrebni su mladi ljudi. Ljudi kojima je ekonomsko stanje i socijalna sigurnost bitnija od identiteta i ljudima kojima politika prošlosti nije vrlina. Ovoj državi je potrebna sveobuhvatna reforma sistema kako se ne bi manipulisalo pitanjima od vitalni značaj za predstavnike konstitutivnih naroda, npr. entitetsko glasanje.