Moje opredeljenje prema Srpskoj demokratskoj stranci (SDS)

Zašto sam odabrao tu političku opciju ? U jednu ruku imam komplikovan razlog koji se temelji na prošlosti, a u drugu sasvim jednostavan koji dočarava pravu sliku političke scene danas kako u RS tako i u BiH. Naime, SDS je stranka koja je uz SDA i HDZ jedna od prvih začetnika stvaranja višepartijskog sistema u BiH, prva koja je bila odgovorna za stanje u BiH u međunarodnim krugovima za vrijeme rata, prva koja je vlast formirala na temljnim principima društva, prva koja je trpila sankcije visokih predstavnika i stranka koja je i pored svega do danas zadržala svoju dominantnost kod građana RS u segmentu formiranja modernog društva.

SDS je stranka koja neodstupa olako od svojih stavova, od načela, od principa na kojoj je osnovana.. upravo je to još jedan od razloga zašto smatram SDS veoma čvrstim i stabilnom strankom koja ima budućnost i prosperitet kako kod građana RS tako i šire dijaspore. Stav kakav je očuvanje pozicije Republike Srpske u sadašnjem okviru ustava je legitimna stvar, zato što se izvorno povezuje sa Dejtonom, zadržavanja entitetskog glasanja u sadašnjem okviru, saradnja sa svima onima koji smatraju da korumpirani vlastodržci trebaju da odgovaraju za svoje postupke pred pravosudnim organima, da MUP radi operativno i objektivno i da riješava i zaštiti svakog građanina RS uključujući i funkcionere SDS-a. Na zadnju utiče formalnost i rad na terenu, jer upravo nerad MUP-a je bio izražen u Doboju, napadima na funkcionere SDS-a, a vrhunac doživjela ubistvom Branislava Garića.

Pored toga što se danas, a i prošlih 4 godine vlast svodi na SNSD i praktično provode svoj totalitarni režim preko Milorada Dodika, sama Republika Srpska je postala privatna svojina kojom se barata kao igračkom. Ali da je RS stvarno igračka dok je SNSD totalno zanemario SP i DNS kao male političke koalicione partnere, dovoljno govore i same izjave funkcionera Rajka Vasića koji neprestano podriva nepovjerenje među građanima i koji želi po svaku cijenu nestabilnost na političkoj sceni. U redu je boriti se za vlast i za glasove, ali na legitiman način, ali očigledno SNSD više voli da prosipa budžetska sredstva dobijena od poreskih obveznika koji više od 1/3 jedva sastavlja kraj s krajem.

Pad SDS-a na prošlim i predprošlim izborima nije bio uslovljen "navodnim jačanjem SNSD" nego promotivnim djelatnostima ili propagandnim materijalom kojim je SNSD obmanuo građane, a od kojih danas vidimo da nema nikakve realizacije. Primjera radi, nezavisnost (totalna obmana građana), povećanje radnih mjesta, dovlačenje ogromnih stranih investicija, subvencionisani krediti za privrednike, pravljenje auto-puteva i mreže autoputeva za potencijalne investitore, povećanje stipendiranja studenata... i mnogo drugih stvari koje je obećao SNSD, a i one koje nije, a realizovao je, prokockano je. Npr. prodaja Telekoma - samo dragi Bog zna gdje su te pare završile i da li ih uopšte još ima, pravljenje ogromnog vladinog admininstrativnog centra koji košta više miliona KM.. sve to na teret poreskim obveznicima. I sada, kada je narod uvidjeo pravu lopoviju, logično bi bilo da se otvore realnim projektima i planovima koje pruža SDS. SDS nikada nije obećavao narodu ono što je znao da je neostvarljivo i nikada nije izašao u predizbornoj kampanji i prijetio biračima kao što je to na prošlim izborima radio premijer "Dodo" rekavši u jednoj lokalnoj zajednici "Ako ne glasate za ovog čovjeka, onda ćete vidjeti šta je Milorad Dodik". I upravo iz tih stvari trebaju sami građani da izvuku samu pouku jer se faktički sam Dodik prema njima otvorio i otvoreno rekao da želi njima da manipuliše. Drugim riječima "osvajanje izbora na žalostan način".

SDS zajedno sa ostalim opozicionim strankama želi da otvori oči građanima i da ne žive u nekim vizijama i manifetlucima Milorada Dodika i upravo je zato i formirana koalicija pred izbore. Realno, svaka stranka može da ponudi biračima nešto "neprocjenjive vrijednosti", ali da li će se to u sušitini ostvariti ? Upravo je tu snaga SDS-a. Nekoliko puta smo do sada vidjeli kako Dodik ide u Rusiju, te u Kinu.. slažem se, važno je dovesti investitora i da zaposli radnike ali nije problem riješen ako 1000 radnika dobije posao, a ostalih 2/3 ostanu goli i bosi. Uostalom ni te investicije neće biti u procjenjenoj vrijednosti od milijardu KM ili evra, to je vjerovatno neka skormna suma koja zadovoljava tržište, preduzeće i državu. Zato treba otvoreno naglasiti da se tu radi o kratkoročnim ciljevima koji imaju manji diapazon djelovanja.

Kada je riječ o stabilnosti SDS-a, onda je tu potpuno besmisleno povezivati stvari sa odlaskom Dragana Kalinića i Dragana Čavića iz stranke jer očigledno oni imaju svoje političke puteve. Naprotiv, SDS je njihovim odlaskom samo ojačao svoj uticaj i na taj način on sebe i dalje promoviše kao jedna od najozbiljnijih i najjačih političkih stranaka kako u RS tako i u BiH. Da je riječ o stvarnoj stabilnosti stranke dovoljno će biti primjer u našoj bližoj budućnosti na izborima gdje će SDS sa svojim koalicionim partnerima pokazati svu svoju snagu i odlučnost da građane RS povede u prosperitetniji i socijalno sigurniji život.

Za vrijeme dok je SDS bio na vlasti, ni u jednom obliku nije bilo ovolikog kriminala i ovolike nestabilnosti i sukoba sa međunarodnim zvaničnicima, a prvenstveno sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom. Kao stranka koji nosi naziv "demokratska" ona bi izdejstvovala dijalog i komunikaciju sa međunarodnom zajednicom, OHR i PIK kako bi se našlo trajno riješenje za stabilnost države, uključujući i njena dva entiteta. Neko će reći "pa relativno su malo veća primanja nego kad ste vi bili na vlasti".. jeste, sve to stoji, ali treba uzeti u obzir da je SDS bio na vlasti kada je RS bila pod strašnim sankcijama i u jednoj veoma velikoj krizi koja je jednostavna odvlačila sve one koji su željeli investirati svoj novac.. vremenu kada se završio rat, kada tek treba da se donesu novi zakoni, ustavna i druga pravna normativa kako bi se uskladilo sa ustavnošću države. To nije bilo jednostavno uraditi i to nije bio problem koji bi bio riješiv za 7 dana, to je proces. Čak ni danas nemamo socijalne stabilnosti, jer je više od pola miliona građana BiH nezaposleno, da ne govorim o povratnicima i njihovim pravima na svoju imovinu, nepokretnu prije svega, stalni politički pritisci, a nikako da se otvore neke perspektive za ekonomiju i za ekonomske probleme. Upravo u tome i leži odgovornost ove vlade i ove vlasti koja se dokazala kao neodgovorna. Ne samo prema građanima nego i prema sebi samima jer nisu ispunili data obećanja na izborima.

Realni projekti i realna obećanja su ključ uspijeha na izborima, a ne obmana i obećavanja "kula i gradova". Kao što ima ona čuvena izreka Janeza Janše "Možda uspiješ da obmaneš građane jednom, ali drugi put sigurno nećeš i potonućeš više nego što si očekivao da ćeš pasti".

Da li NATO ima rok trajanja ? #2 (Odnos sa Ruskom Federacijom)

Netrpeljivost između NATO saveza i Ruske Federacije odnosno ondašnjeg SSSR-a datira još od vremena hladnog rata, što znači od 1945 godine. Nije to netrpeljivost u samom značenju riječi, nego stvorena konkurencija gdje se loptica prebacivala čas na jednu, čas na drugu stranu.

Obzirom da sam detaljno hladni rat opisao u mojoj prvoj kolumni, u ovoj ću se baviti prije svega modernom konkurencijom NATO saveza i Ruske Federacije.

Upoznati smo sa periodom vladavine Borisa Jeljcina onom slabašnom Rusijom koja je pravna naslijednica SSSR-a, ali vjerovatno malo od vas ko zna, da je upravo Jeljcin bio najbitnija figura još većeg srozavanja uticaja Rusije u međunarodnim krugovima i institucijama tako što je bio "virtuelni američki građanin i čovjek". Pita te se šta to znači ? To znači da je na svakom javnom skupu iskazivao svoje simpatije prema zapadu i SAD. O SAD je govorio tako lijepe stvari da su mnogi građani Ruske Federacije željno htijeli da se presele tamo, i da, kako to Jeljcin kaže "uživaju u kapitalističkom blagostanju". Ali pored toga, on je govorio kako tamo ima mjesta za sve zainteresovane Ruse, za eventualno investiranje ruskih preduzeća koje u ono vrijeme bilo veoma malo ili neznatno, da daje koncesije američkim preduz. olako, bez ikakve poreske kontrole, da svaki američki turista koji posjeti Staljingrad, Moskvu ili neki drugi grad u Rusiji se osjeća kao kod kuće.. takav ambijent Jeljcin je priređivao samo za Amerikance. Naravno, od tada je i sama Amerika i zapad uvidjeli da su preuzeli kormilo i čelo vojne moći od veoma slabašne Rusije kao naslijednice ozbiljnog vojnog bloka i države SSSR odnosno Varšavaskog ugovora. To je SAD znala da iskoristi i veoma jako udarila na međunarodno pravo. Prvo je uvela trgovački embargo za Kubu koji nije skinut ni do danas dan, a što predstavlja veliku izolacionu okolnost za samu Kubu koja je bila jedina komunistička država na tlu Amerike ; dalje, počela je javno da kritikuje Irak i režim Sadama Huseina pa se već 1989 predviđala određena vojna intervencija SAD ; stvorila veoma superiornog saveznika na Bliskom Istoku - Izrael ; I praktično vojnom moći i snagom dominira i diktira tempo razvoja Bliskog Istoka po svojoj želji i po svom nahođenju. Deklerativno, ovakvo jačanje SAD i zapada na račun drugih se slobodno može prepisati nesposobnosti Kremlja da adekvatno odgovori. Do dan danas SAD odnosno NATO ima najveći uticaj na svijetu, kako na pojedine sile, tako i na najveće međunarodne institucije kakva je UN.

Međutim, današnji NATO se suočava sa novom, preporođenom Rusijom koju je iz "mrtvih" izvukao Vladimir Putin. Ovaj gospodin je znao da iskoristi prirodni potencijal same Rusije, pa je tako cijenkanjem, gas ili plin postalo osnovno sredstvo kako će Rusije "da drži u kandžama Evropu". Na samom sjeveru zemlje iskopane ili pronađene su ogromne naftne rezerve što je Rusija itekako znala da iskoristi. Na taj način, jačanjem trgovine i spoljne saradnje i otvaranjem same države prema svijetu, Rusija je naglo ojačala i ponovo vratila sjaj nekadašnjem SSSR-u.. doduše u drugom obliku - kapitalističkom. Iz spoljne trgovine i kako je Rusija sve više profitirala izvozom gasa i nafte, a kasnije i najmodernijeg oružja ona je postala jedan od stubnih država koja je vratila građanima povjerenje u vojsku. Poslije toga pravi bum nastaje na polju oružane moći Rusije: pravljenje veoma jakih i modernih aviona tipa Suhoj, unapređenje Mig i pravljenje Mig-35, dalje, kopno - Iskanderi, T-90, podmornice za nuklearnim bojevim glavama i nosećim torpedima, novim razaračima na moru.. i mnogim drugim.

To je poslužilo Rusiji za povratak na megdan starom konkurentu NATO-u koji traje i danas. Ali ono što nikako ne treba da preokrene mišljenje o "preporođenoj Rusiji" jeste da ona i pored jake vojne moći danas, ne čini dovoljno da bi napravila jedan ozbiljan vojni savez po ugledu na Varšavski pakt. Zamislite samo vojni savez u kome bi bila Rusija, Kina, Indija (1/3 svijeta), pa dalje Ukrajina koja po dolasku na vlast Janukoviča potpuno okrenula kolosjek prema svom prvom susjedu, Venecuelu, Boliviju i Kubu na Američkom tlu... To bi bio pravi odraz vojnog saveza koji bi itekako mogao da se nosi sa NATO. Međutim, očigledno je da današnjoj Rusiji ili vlasti odgovara da svaki dan gleda i sluša kako je NATO opkoljava sa zapada, tako što se neprestano širi, i naprosto strepi od mogućeg ulaska Gruzije u NATO.. a povrh toga NATO pravi antiraketni i protivraketni štit u Poljskoj, Bugarskoj i Rumuniji koje su veoma blizu ruskih granica. Upravljati državom koja predstavlja autoritet u svijetu ne podrazumjeva voditi jednu slabašnu i malu zemlju koja nema svijetu šta da ponudi.. ali od Rusije, faktički, će svijet u budućnosti da zavisi od onog silnog gasa i plina koja ona posjeduje. No, veoma je očito da to vlastodržci u Kremlju ne znaju da iskoriste, ali zato vrlo mudro iskorištava Pentagon i State Department tako što stalno pridobijaju nove saveznike i nove freekove na terenu, a Rusija gubi i onog veoma tradicionalnog partnera - Bjelorusiju.

Ako se sa ovakvom politikom Rusija nastavi baviti, od nacionalne vlade (što podrazumjeva da je desničarska) pašće i ono malo elementarnih uslova da bude pravi konkurent NATO po svim pitanjima. Možda je vlada previše plitka, slabašna, nekompromisna, nekonzistentna, neparcipativna - ali je očigledno da je neodrživa. Politika koja podliježe pritisku drugih, kao recimo po pitanju "uvođenja sankcija Iranu zbog spornog nuklearnog naoružanja", dovoljno govori da pritisak i diplomatska borba Vašingtona uvjek upali i da se interes Amerike uvjek ostvaruje na račun takozvane "vojne sile no.2" koju ja zovem još "neiskorištavanje vlastitih potencijala i namet svoje dominacije".

Afganistan - Zločin i agresija ili ljudska pomoć Hamidu Karzajiu ?

Šta Amerikanci traže u Afganistanu ? Uvjek se postavljalo to pitanje u međunarodnim krugovima. Da li kao odgovor na napad 21. septembra 2001, da li početna objava rata terorizmu, da li je kasnije cilj bio hvatanje Osame Bin Ladena kao najvažnijeg teroristu ili je bilo sasvim nešto drugo - Pokazati Rusiji ili bivšem SSSR-u kako se osvaja država koju oni nisu mogli da osvoje i da zavedu red u toj zemlji silom proistekloj iz hladnog rata ? Po mnogo čemu Amerikanci i Rusi su slični, a to je da silom kontrolišu politiku, a kojoj se klanja svjetska javnost pogotovu ona u UN.
Međutim, Amerikanci su u Afganistanu punih 9 godina, bore se za navodnu slobodu afganistanskog naroda i narodnosti, za prosperitet te zemlje, za ekonomsko i političko jačanje najjačih centrala avganistanskog naroda koji bio urušio dostojanstvo i ponašanje Talibana prema okupatorima. Demokratija se ne uvodi silom ako je to cilj SAD. Uništavanjem civilnih objekata, podizanje bespilotnih letjelica i ubijanje na hiljade Talibana, prašenje Apacha i tenkova Abrams po pustinji, politika nepopustiljovsti i nedostatak volje za dijalogom oko prekida sukoba - ne može i neće biti način na koji se riješava konflikt kakav je u Afganistanu.
Najznačajnija akcija Američke i Britanske vojske je Operacija trajna sloboda (Operation Enduring Freedom, OEF) gdje se izvode borbene operacije koja uključuje koalicijske partnere predvođeni Sjedinjenim Američkim Državama protiv ostataka Al Kaide, prije svega u istočnim i južnim dijelovima zemlje uz pakistansku granicu predstavlja homogeni sistem koji traje već godinama, a koji za rezultat ima pored pogibije talibana - pogibije i nedužnog stanovništva Afganistana koji se nađu u zoni sukoba. U toj operaciji učestvuje samo američkih snaga oko 18.000 vojnika, a zamislite samo koliko i od samog OEF-a koji ima podršku NATO-a. Upravo je ta akcija "operacija trajne slobode" svrgnula sa vlasti Talibane i postavila svog, proameričkog čovjeka na čelo zemlje Hamida Karzaija.
Međutim, još interesantija situacija je "kako se tada Talibani ponašaju". Veoma se razvio ilegalni život, prenos i kupovina oružja na ilegalnom ili takoreći piratskom tržištu, droga i kokain se izvoze na veliko koje putuje širom Evrope i za njih dobijaju ogromna novčana sredstva.. na taj način su i sami Talibani zadržali kakvu-takvu poziciju protiv Američke i Britanske vojne agresije koja skoro svaki dan vrši udare bespilotnim letjelicama i "Targetuje" lokacije preko satelita koje se kasnije bombarduju američkim helikopterima AH-64 ili poznatijim kao Apachi, a zatim se dovršavaju bacanjem kasetnim bombama iz B-Boming avionskih udara.
I kako se sada suprostaviti više-nadmoćnijim neprijatelju koji naprosto želi tvoju kapitulaciju ?
Ako uzmemo u obzir da je po preuzimanju vlasti od Talibana poginulo 1.608 koalicijskih vojnika, a do danas broj poginulih vojnika i stradalih Talibana neizmjenično raste - kakav sukob i sa kakvim krajem možemo očekivati ? Surov, gnusan, neprekidan ili razarajući i za Amerikance, a za Afganistance u kolektivu kao državi ? Očigledno da dvije strane žele da se raskrinjakvaju do besvjesti dok ne pogine najmanje milion i jednih i drugih.
Predsjednik SAD Barak Obama je nedavno već poslao nove trupe u Afganistan koje broje oko 30.000 američkih vojnika, a uz to logistička podrška trupa iz Iraka, plus još ove što su trenutno stacionirani u Afganistanu, plus podrška pakistanske vojske i policije na suzbijanju Talibana i odlučan napad na jug kao najveće uporište Talibana.

Samo se postavlja jedno pitanje, "koju svrhu rat ima koji traje 9 godina" i koji je cilj ukoliko Afganistan ne želi da se promjeni i transformiše po Američkim željama ? Jedan rat protiv Iraka je već uveliko završen po svim viđenjima, a afganistanski rat i front donosi nove glavobolje za američki narod koji godišnje šalje više od 10.000 vojnika u žarište koje se dokazalo kao neosvojivo.
I dok su mnogi američki građani dali svoj glas Obami na izborima u nadi da će sukobi i američke snage se povući trajno sa Bliskog Istoka i uže Azije, sama politika obećanja to nije ispunila.. zauzvrat imamo prekid rata u Iraku, ali nastavak sukoba u Afganistanu.. a možda u našoj bližoj budućnosti i konflikt sa Iranom ili Sjevernom Korejom zbog njihovih spornih nuklearnih ambicija. Dokle će Amerika da troši silne milijarde pomoći svojim trupama i dokle će te milijarde da izjedaju američki budžet od kojih 20% stanovništva praktično nema šta da jede - to samo zna Obama, Pentagon i State Department jer očigledno njima rata i nestabilnosti svijeta nikada neće biti dosta.

Vizna liberalizacija za zemlje zapadnog Balkana, a prije svega za BiH

Države zapadnog Balkana koje nedvosmisleno teže na članstvu u EU, a većina i u NATO izuzev Srbije (koja to bar javno demantuje iako vojska Srbije radi po NATO standardima, obuka po NATO standardima i učestvovanje u mirovnim operacijama) našle su se u jednoj "reintegracijskoj situaciji u kojoj glavnu ulogu igra ukidanje viza". Postavlja se pitanje "šta pruža vizna liberalizacija sem putovanja u zemlje EU koji jesu u bjelom šengenu, a da pri tome imamo u regionu veoma veliku stopu nezaposlenosti ?" Samo u BiH imamo oko pola miliona građana koji su bez posla i gdje će oni putovati kada i sami egzistiraju ? Slažem se, lijepo je otići u Rim, Pariz, Madrid, Lisabon itd itd.. ali to košta, a cijene malo ko može da priušti sem srednjeg i višeg sloja stanovništva, a kojih je u našem društvo 20%.
Prije svega vizna liberalizacija podrazumjeva da je država stabilna, da ima teritorijalni integritet i kontrolu nad svojim suverenitetom, da se poštuje ustav i zakoni zemlje, da je privreda ako ništa drugo onda solidna sa solidnim prilivom stranog kapitala, da se provodi monetarna politika u skladu sa domaćim kursem valute, da se države i državni vrh ne bakće prošlošću kao oružjem kome se treba graditi zemlja.. upravo u tome vidim osnovni problem, a i zdrav razum govori da tu trebaš biti 80% spreman da bi ispunio očekivanja zapada i Evrope, a na kraju krajeva da bi dobio zeleno svijetlo od strane Evropske komisije i Evropskog parlamenta. Svjedoci smo i sami činjenice da su Bugarska i Rumunija ušle u EU potpuno nespremne sa tako-reći "nikakvim sudstvom" odnosno pravosuđem. Uvjeren sam da je na toj tapeti za prijem ove dvije držve u EU veoma veliku ulogu igrao loblirani dio društva, kao i strah od mogućeg kolapsa privrede kao nešto sličnog u Grčkoj što se desilo, a još traje.
Vizna liberalizacija ima i svoju možda i najbolju stranu, a to je povoljnost za domaće izvoznike. Ne povoljnost u obliku podsticaja novčanim sredstvima već otklanjanja carinskih barijera, različitih vrsta takse, poreza, akciza, zakonskih regulativa za strane uvoznike itd itd.. a za koje su naši izvoznici plaćali enormno visoke poreze i troškove. Sve je to divno i bajno ali naša država kao i države regiona nisu u tim vodama još spremne da podrže domaće proizvođače i domaće privrednike. Umjesto da se nekom lijepom subvencijom podrži neki prijedlog od privredne komore stalno imamo rečenicu "nemamo para u budžetu za te stvari". Ako se nema para za te stvari, onda je država osuđena na propast koju dragi Bog više ne može izvući.
Sama Francuska i Njemačka najviše budžetskih sredstava odvajaju za određene subvencije domaćoj proizvodnji, kao i velikim deviznim rezervama brane domaću valutu na tržištu kapitala.. zato i imaju veoma jaku privredu, a u suštini i ekonomsku stabilnost.
Sve u svemu ukidanje viza za nas Balkance podrazumjeva čisto reklamiranje vlasti na račun građana jer očigledno žele da pokažu "da imaju uspjeha na spoljnom planu bar u nečemu". Jadno je to da država ima novca da finansira recimo preduzeće ili korporaciju Fijat i da daje velike pogodnosti za prodaju odnosno zamjenu staro za novo svojim građanima uz velike povoljnosti u cjeni.
Mnogi naši građani misle, "da ukoliko se dobije vizna liberalizacija svijet će da nas posmatra stabilnim". Hoće da nas posmatra stabilnim i ako uđemo u NATO ili EU, ali neće ako nam ekonomija i privredno stanje budu kao kod Rumunije i Bugarske, a da ne govorim o Grčkoj. Zato, budimo realni.. ukidanje viza podržavaju oni koji rade u inostranstvu, kojima je veći dio familije i rodbine u zapadnim zemljama, kao i oni građani koji mogu da priušte neko lijepo ljetovanje ili zimovanje u nekoj od zapadnih zemalja.

Politička garnitura na nivou cijele BiH će neminovno dobiti velikih političkih poena zbog ukidanja viza, ali će uvjek doći na oštru kritiku onih koji znaju da vizna liberalizacija nije ništa drugo, do, "neiskorišteni konj za trku". Zašto tako kažem ? Pogledajte stanje u privredi, pogledajte stanje na birou, pogledajte stopu nezaposlenosti, pogledajte stanje u pravosuđu kao i pravosuđu vezanom za ratne zločine, pogledajte podjele, pogledajte monetarnu i fiskalnu politiku zemlje, pogledajte zakone koji uređuju akcizna djelovanja inostranim uvoznicima i sve će vam biti jasno.

Ali jedno je važno znati, "Vizna liberalizacija i mi u njoj".

Da li NATO ima rok trajanja ? #1 (prva kolumna)

NATO kao vojna organizacija osnovana je 1949 godine potpisivanjem Sjevernoatlanskog ugovora (Vanšingstonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka što je označilo savez saveznika u II svijetskom ratu, koja uključuje države zapadne Evrope i SAD. NATO je kao vojna organizacija izrastao da bi jednom zauvjek Evropu i svijet "oslobodio od fažizma i nacizma koji su vladali i poslije poraza i pada Berlina". Kao sporazum saveznika NATO je postao najjači vojni blok na svijetu koji se uvjek javno isprečavao kada je bilo riječi o kritici kapitalizma i demokratije koju zapad uvodi. Upravo zbog naglog jačanja NATO-a došlo je i do dolaska novih država članica u vojni savez..Tako se NATO-u 1952 godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije, 1955. , i Savezna Republika Njemačka, a 1982 Španija. Sigurnost koju garantuje NATO savez omogućila je mir i stabilnost kojima se, kao temeljnim preduslovom, stvarao temelj evropske ekonomske saradnje i integracije.

Međutim, blagostanje i uticaj NATO-a je stao u trenutku kada je dobio svog konkurenta Varšavski pakt ili blok istočnih zemalja na čelu sa Ruskom Federacijom ili ondašnjem SSSR-u. Početak hladnog rata je obilježio period od 1948 - 1953 godine. Nije se biralo ni sredstvo ni način naoružavanje i suprotstavljanja. Svoj vrhunac i sama ivica III svijetskog rata se mogla desiti za vrijeme takozvane "Kubanske krize" 1958 - 1962 koja je totalno zaoštrila odnose zapada i istoka. Da pojasnim, Kuba je bila jedina država na tlu Amerike koja je podržavala Komunizam i komunistički režim i zato je trpila razne sankcije, a prije svega trgovačke od strane SAD. Kasnije su i sami američki razarači krenuli ka obalama Kube, a onda se na molbu Fidela Kastra odazvao Nikita Hruščov premijer SSSR-a i obećao pomoć Kubi. Ta pomoć je mogla da izazove "svjetsku katastrofu" koja bi se možda osjetila i dan danas, a možda nas ljudi ne bi ni bilo na zemlji ili ove zemaljske kugle da je takva vrsta naoružanja primjenjena - SSSR je poslao podmornice sa bojevim glavama, natančane sa nuklearnim torpedima i one su plovile do obala Kube kako bi se Kuba zaštitila od eventualne vojne agresije SAD. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom oružju bila je 17:1 i vojske SAD i SSSR bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tokom dva dana 1962. godine živio na ivici nuklearnog rata. Potom je Hruščov povukao projektile sa Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu.

Sa ovim bi otprilike mogao da završim glavne teze istorije NATO-a, mada sa o njemu ima pričati još dosta.. jer postoje mnogi dokazi, argumenti i stvari sa kojima ću vas upoznati u mojoj sledećoj kolumni jer ovu sam planirao posvetiti "modernom NATO-u i njegovom djelovanju u 21. vijeku".

Upoznati smo se činjenicom da je Srbija ili ondašnja SRJ 1999. godine bombardovana od strane NATO-a, a čiji je razlog bio kako to tvrde strani mediji i strane obavještajne službe "prekomjerna upotreba sile od strane vojske i policije SRJ na Kosovu i Metohiji". Kao glavni razlog početku bombradovanja SRJ poslužio je Račak kao mjesto u kome su u kanalu nađeni leševi poubijanih terorista bivše OVK ili UČK sa kojima su se sukobili specijalci policije SRJ, a koji su djelovali kao nedužni civili. Upravo zbog toga je SRJ podlijegala raznim kritikama zapada i strane javnosti koja po odbitku sporazuma u Rambujeu "što je označavala praktičnu okupaciju NATO trupa Srbije" čekala samo malu grešku koju će napraviti politički i vojni vrh i na taj način ubjediti svijet da je NATO intervencija neminovna i spasonosna za obične građane. Vojna intervencija, nazvana "Milosrdni Anđeo" počela je 24 marta, a završila se 10 juna 1999 godine. Ona je izvršena bez odobrenja SB UN. Pored toga, što je kormilo NATO-a istupilo u javnost rekavši "da će ona djelovati samo po vojnim ciljevima, ona je kasnije prešla i u udare na civilne i privredne objekte". Kao dokaz agresije imamo porušenu zgradu javnog servisa RTS-a, mnogobrojne zgrade, mostove, preduzeća, zemljišta na kojima su bacani otrovi i kasetne bombe.. sve je to izazvalo neviđeni udar na srpsko društvo. Na kraju, sama kapitulacija Srbije nad višenadmoćnijim neprijateljem potpisana je u Kumanovu, gdje je naređeno povlačenje srpskih snaga bezbjednoti sa Kosova i ulaska međunarodnih snaga i NATO trupa. Od tada pa do danas Kosovo ima naznaku statusa "kvo".

Danas, NATO je jedina vojna organizacija koja zvanično postoji na svijetu. Došao je do samih granica istoka ili bolje rečeno Ruske Federacije, mada ga je u tom naumu dosta omelo izbor predsjednika Ukrajne, Janukoviča koji je više orjenitsan i blagonakolan svojim prvim susjedima - Rusiji. Zato sada NATO djeluje postavljanjem protivraketne odbrane u Poljskoj i antiraketne u Rumuniji i Bugarskoj, a možda u nekoj bližoj budućnosti u samoj Gruziji. U ovom vremenu NATO širom vrata otvara svim Balkanskim državama da pristupe u njeno članstvo što su već uradile Hrvatska i Albanija, a BiH je dobila aplikaciju za članstvo, što će vjerovatno označiti slanje vojnika u Avganistan i Irak i jačanje NATO logistike i operative na terenu.
Vrijeme radi za NATO, sam je, drži monopol nad vojnim organizacijama u svijetu, ima tradiciju koja ga prati od njegovog nastanka 1949 pa sve do danas.. pitanje je samo koliko on ima snage da se u ovom višepolarnom sistemu odupre raznim negodovanjima koje dolaze od saveznika kada je riječ o pristanku davanja vojnika za "žarišta" kao i mnogobrojnih finansijskih poteškoća sa kojima se suočava u naoružanju svojih jedinica.
Rok trajanja za NATO ili je to proizvod evro-atlanske saradnje koja će trajati vječno ?

U kome pravcu idu odnosi Srbije i Hrvatske ?

Od toga da se Srbi i Hrvati ne podnose, da su iz rata u rat ratovali jedni protiv drugih ( I svijetski rat Hrvatska na strani Austro-Ugarske, NDH za vrijeme II svijetskog rata i ne tako daleki sukob 90ih godina), da nikada nisu bili na istoj strani do toga da danas imaju možda najrazvijeniju policijsko-regionalnu saradnju, da planiraju potpisanim vojnim sporazumom da razviju sopstveni tenk, velike povlastice srpskim građanima na ljetovanju u Hrvatskoj, tačnije Dalmaciji.. i raznoj drugoj saradnji. Zaista, od kada je na čelo Hrvatske došao profesor međunarodnog prava Ivo Josipović sama Hrvatska se drugačije ponaša ne samo prema Srbiji nego i prema svim svojim susjedima. Dok je bio Stipe Mesić Hrvatska mi je izgledala zatvorena država koja ne želi nikakvu vrstu saradnje kao i pomirenja sa susjedima nego joj je cilj bio samo EU i NATO, a koja joj se kasnije obila o glavu kada je Slovenija blokirala pristupne pregovore Hrvatske i EU.
Ali istina na površinu izlazi i ona je stvarno takva - i Boris Tadić i Ivo Josipović su ljudi koji nisu zaslijepljeni prošlošću, tačnije nisu obavljali nikakve funkcije za vrijeme rata 90-ih godina i upravo se tu vidi spremnost na kompromis i dijalog između dvije strane. Čak su obje strane spremne da povuku svoje tužbe odnosno kontratužbe za genocid pred međunarodnim sudom pravde, naravno uz određene ustupke i sa jedne i sa druge strane.
Na nedavnom održanom samitu u Sarajevu, "EU- Zapadni Balkan" mislim da je data jedna jasna poruka budućnosti Balkana i naše regije, a to je da "bez pomirenja i razvijanja međusobnih odnosa nema napretka nijednoj od država nastaloj raspadom Jugoslavije". Za tako nešto potrebno je da se vodeći političari okrenu budućnosti i prosperitetu i onome što ih čeka, a onome što se desilo u prošlosti prepustiti boračkim organizacijama ili nekim drugim nevladinim organ. kojih interesuje "taj segment poglavlja Balkanske ere".
U današnjem višepolarnom sistemu nijedan problem se ne može riješiti ukoliko se nema multilateralna saradnja između više zemalja jer je to postao jedini put za riješavanje kako ekonomskih tako i svih drugih problema. Međutim, i danas postoji problem ulaganja ravnomjernog kapitala kako srpskog u Hrvatsku, tako i hrvatskog u Srbiju. Primjera radi, mnoge srpske poslovne korporacije kao npr. "Delta" Miškovića ili Milana Beka ne mogu da se probiju na hrvatsko tržište zato što podliježu različitim elementima umješanosti desničarske hrvatske politike, tj. barijerama da kupe ona preduzeća koja posluju nisko i spremni su na prodaju svojih akcija određenom većinskom vlasniku. Najbolji primjer govori i taj da je u prva dva mjeseca ove godine Srbija izvezla robu na Hrvatsko tržište u iznosu od 24,5 miliona dolara ili za 5,6 odsto više nego u istom periodu 2005. godine, dok je uvoz iz Hrvatske bio 39,6 miliona dolara, odnosno za 52,3 odsto veći nego u prva dva mejeseca prošle godine. I tu se vidi nesklad između uvoza i izvoza ove dvije države koje se u što skorije trebaju riješiti na obostrano zadovoljstvo.
Veoma je bitno da se i građanima Srbije i građanima Hrvatske omogući pojednostavljen prelazak granice jer je to još jedan od vidova saradanje između dvije države, bezobzira što će Hrvatska u nekoj bližoj budućnosti postati članica EU.
Takođe, postoji problem i oko granice kod Dunava tačnije kod Istočne Slavonije i Vojvodine što treba u što skorije vrijeme riješiti da ne bi problem se doveo kao onaj sličan zbog Pirinskog zaliva kod Slovenije i Hrvatske koji je poprimio opšte nezadovoljstvo i kod građana Slovenije i kod građana Hrvatske.

Vrijeme radi u korist obje države i zato je odnos potrebno maksimalno iskoristiti. Kada se ima dva razumna predsjednika države i vladajuća struktura bez "bedža prošlosti" onda je to jasan signal za unapređenje svih oblasti između ove dvije države. Ako imamo stabilan odnos Srbije i Hrvatske imamo jedan dio stabilnosti Balkana, zato je od velike važnosti dijalog i vladanje razuma kako bi se svi problemi i neriješena pitanja riješila na obostrano zadovoljstvo.

Humanitarna pomoć Gazi i reakcija Izraela

Na prvi pogled i po prvim reakcijama iz svjetske javnosti Izrael je veoma oštro osuđen zbog napada na humanitarce odnosno brodove koji su nosili humanitarnu pomoć Gazi i tamošnjem Palestinskom stanovništvu, ali da li je to zapravo znak mjenjanja kursa svjetske javnosti prema Izraelu ? I da li jedna ovakva akcija Izraelskih komandosa može da utiče na reputaciju Izraelske države ako uzmemo u obzir veoma jake poslovne korporacije koje tradicionalno drže bogati Jevreji ? Prije bi se reklo da je UN osudio napad na humanitarce zato što ga ništa ne veže za Izrael, nego da se radi o dvoličnom interesu koje je htio Ban Ki Mun da iskaže izjavom "osude protiv Izraelskog napada na humanitarce". Velika nedoumica je u tome "zašto SAD ćuti" i zašto se ne izjašnjava.. ili bolje rečeno zašto Vašington ne zauzme neku zvaničnu poziciju povodom ovog slučaja, budući da je prvi potpredsjednik Džosef Bajden već stao na stranu Izraela i opravdao ulogu prema "tradicionalnim saveznicima na Bliskom Istoku" izjavom da je Izrael imao pravo da to uradi budući da Izraelska država trpi mnoge raketne napade od strane Hamasa na jugu države.
Ali da li je opravdan krvavi epilog od 9 poginulih putnika od strane Izraelskih komandosa i zašto je ustvari primjenjena sila ? Očigledno je da Izrael želi da blokira svaki kontakt međunarodne zajednice sa Gazom koje je možda i prebukirana oblast sa 1,5 miliona stanovnika na svijetu i koja je još plus blokirana od strane Izraela i Egipta na kopnenoj granici. U svakom slučaju Izrael i zvanični Tel Aviv ne može da pobjegne od odgovornosti i od osude svjetske javnosti jer je očigledno narušio svoju državnu reputaciju, ali ne i poslovnu i ekonomsku zašta je vjerovatno dobio i podršku Džosefa Bajdena.
Međutim, ono što je još pogubnije za Izraelsku stranu u ovom trenutku jeste gubljenje tradicionalnog saveznika ili bolje rečeno jedinog saveznika u muslimanskim zemljama - Tursku. Turska je važila kao jedina država koja je otvoreno sarađivala sa Izraelom kako po vojnim tako i svim ostalim oblastima društvenog života značajnih za ove dvije države. Da su odnosi između dvije države totalno u rasulu dovoljno govori i izjava Turskog premijera Tajipa Erdogana "da odnosi između dvije države više nikada neće biti iste i da je smrću 9 turskih državljana nanesena velika i nepopravljiva šteta u odnosima Turske i Izraela".
Očigledno da sada i sami izraleski vlastodržci pokušavaju da nađu "pravi politički lijek za bolest koja ih je snašla" ali to sigurno neće biti realizovano u skorijoj budućnosti, ako računamo na to da će Turska potpuno odvojeno voditi politiku od Izraela i da ga ni u jednom slučaju neće podržavati ili braniti u kritikama Teherana ili Kaira ili bilo koje druge velike muslimanske prestonice.
Nekima djeluje da je Izrael izgubio na svojoj međunarodnoj poziciji, ali to ne smije da nas zavarava. Oni su nastali kao država uz pomoć SAD, opstaju kao država zbog podrške SAD, dobili su ogromnu vojnu moć od SAD i zato nikako ne treba da nas zavarava eventualno gubljenje reputacije zvaničnog Tel Aviva u međunarodnoj javnosti.
Država koja posjeduje atomsko oružje, koja posjeduje satelit u zemljinoj orbiti, koja posjeduje najsavremenije oružje na svijetu ne može da bude podložna raznim kritikama sila svijeta zbog njihovih ličnih interesa.

Gledajući dugoročno Izraelu će trebati mnogo vremena i snage i iskustva kako bi povratio svoj prijašnji međunarodni uticaj, a do tada moguće je svašta.. možda poslije jednog dugog vremenskog perioda od 1967 godine proglašenje Palestinske države koje bi inicirali pojedine države svijeta.. možda slabljenje uticaja i interesa SAD za Izrael.. možda veliko vojno savezništvo Turske, Irana, Sirije, Jordana i Egipta na granicama Izraela.. možda slabljenje Židovskog uticaja na svijet svojim biznisom.. a možda iz svega toga kao pobjednik izađe Izrael.

Fiskalna i monetarna sposobnost ili nesposobnst ?

Korak po korak, iz dana u dan, monetarna i fiskalna politika sve više gube na značaju u ekonomskoj sferi života BiH. Hajde što su za to nezainteresovani građani nego što je još gore, sam politički i ekonomski vrh pokazuje da od ekonomskog ublažavanja krize i eventualnim dovlačenjem novih stranih investicija neće biti ništa. Pored toga što imamo stalni rast nezaposlenih (u RS oko 40.000, a u FBiH 25.000, na početku krize otpušteno je u RS oko 26.000 ljudi, a u FBiH 16.000 što je značilo da je i prije krize egzistenciju tražailo pola miliona građana) imamo stalni nesklad u tome "ko je zadužen za monetarne poslove ako ne Savjet ministara i entitetske vlade" ?
Ono o čemu ću danas pisati jeste ekonomska situacija u RS, a drugom prilikom o FBiH.

U RS imamo stalno pričanje ministra Džombića kako je sve "lijepo i bajno" i da smo mi jedini u regionu kojima je udar ekonomske krize najmanje naškodio.. a kada znamo koliko je ljudi nezaposleno i koliko ljudi traži egzistenciju svi se prave nemi i gluvi kao da je vapaj građana - vapaj pasa. No, očigledno da bi prije vapaj pasa bio uslišan nego običnog građanina RS sa šestočlanom porodicom. Sramno je koliko ova sadašnja vlast ili tačnije vlada RS želi da manipuliše građanima kao da nemaju ni malo obzira prema ljudima koji nemaju nikakvu vrstu socijalne pomoći, ali je zato važno da oni od njih izvuku glas za izbore kao tipa "Film o Miloradu Dodiku" ili bolje rečeno "Dokumentarni film o velikoj obećalici narodu, a malo toga ispunjenog". Mnogi infrastrukturni projekti su bili obećani istočnoj RS, a od svega toga obećano-ispunjeno imamo školu u Istočnom Sarajevu koja se zove "Srbija" i to je očigledno najveća investicija vlade RS u ovaj dio. Za sve to važno je da u Trebinju imamo pečenje i okretanje volova za političku nomenklaturu zvanu "SNSD u akciji spašavanja građana od udara ekonomske krize". Takođe, spominje se i aerodrom i njegova izgradnja kod Trebinja, očigledno namjenjenim Hercegovcima.. vjerovatno "Dodo" želi da Hercegovcima pokaže kako to izgleda njihova ljepota regije iz vazduha, ali ono osnovno što traži za takvu vrstu "uživanja" jeste porez ili "plati meni pa se vozaj do mile volje". Budući da malo koji istočnjački stanovnik RS ima takva primanja da priušti sebi "vozikanje" avionom, važno je da i pored toga imamo insistiranje na sveobuhvatnom radu jer će očigledno sam aerodrom privući mnoge strane ulagače koji nikada čuli nisu za Hercegovinu. Ali.. to ne bi bio povod, a da se povod ne zove promocija SNSD-a.
Obećanja da poslije SDS-a dolazi svjetlost koja se prožima pored planinskih vrhova Jahorine i da će građani jednoga dana varskrsnuti u bogatstvu je očigledno manevar SNSD-a u cilju da ionako tamošnje ljude još više izmanipuliše i uzme po koji "glasić".
Dobro, barem imamo stabilan fiskalni i monetarni sistem pa nam je izvoz 50x manji od uvoza pa to služi kao opravdanje ovoj vladi. Pored tolikih vodenih resursa kojim RS raspolaže mi smo se našli u situaciji da se tim istim prirodnim bogatstvom snabdjevamo iz inostranstva ili bolje rečeno Slovenije koja ima 40% manje pitke vode od cijele BiH. Dalje, gdje je ta raspoređena dobit od prodaje Telekoma i prodaje naftnog kompleksa Broda i Modriče ? Očigledno u nekoj zavrzlami dilema ove vlade koja ne zna kako da korisno uloži taj novac, pa makar i po cjenu da ublaži stopu nezaposlenosti u entitetu. Važno je da najveću korist ostvarujemo ugovaranjem sa Kinezima koji će očigledno donijeti silne milione u nemoguću investiciju u koju vjeruje ova vlada RS.
Od svega najvažnija stvar je uvođenje novih akciza kako bi se povećao budžet, a sve u cilju pljačkanja poreskih obveznika u korist moćnika koji stoje iza svakog poreskog zakona utančenim ustavom RS. Da nije naivno bilo bi pretenciozno, ali očigledno se današnja politika vladajućeg sloja na tome i zasniva.

I tako, dok se SNSD promoviše za ne tako daleke oktobarske izbore "Filmom o Miloradu Dodiku", narod gladuje i traži egzistenciju, a nje ni na vidiku. Na vidiku je samo 40.000 nezaposlenih koji će vjerovatno zbog nemogućnosti življenja svoju budućnost potražiti u nekim trećim zemljama.
Očigledno da je najveći "potres u vladi RS" izazvalo polomljeno staklo, koje je palo sa višemilionske zgrade vlade RS. Ali nije to bilo kakvo staklo, to je staklo koje vrijedi najmanje 500 KM ili tačnije jedna prosječna plata građanina RS.

Budućnost odnosa Republike Srpske i Srbije

Kuda vode "specijalni odnosi" (utvrđeni Dejtonskim sporazumom) između Republike Srpske i Srbije ? Da li se odnos može definisati "kao odnos jednog naroda jedan prema drugom" ili se može definisati "kao interes manipulacije" ? U pojedinim slučajevima javljale su se tendencije da odnosi između Srbije i RS stagniraju upravo zato što ili jedna ili druga strana manipulišu jedni drugima i stvaraju pometnju u njihovim odnosima. Zašto kroz cijelu istoriju srpski narod nije mogao da bude "jedan i nedjeljiv" ? To su mnogobrojna pitanja, a pojedinci razumiju zašto je to tako bilo.
Jedan od razloga je nesposobnost vođenja politike, jer "Srbin zna samo za pušku i tuci", a da ovo nije čisto demagoška fraza uvjerili smo se i u predhodnom ratu koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije. Dok su mnogi vodili pametnu politiku lobiranja kod velikih sila i zapadnih zemalja, sami Srbi su se okrenuli sami sebi što nas je dovelo do veoma velikog gubitka u predhodnom ratu.
No, kasnija politika djeljenja jednog naroda je upravo izražena u predhodnom ratu kada je Slobodan Milošević ljut na Srbe iz Bosne zato što nisu prihvatili Vensovenov plan za podjelu BiH na pokrajne ili regije, udario blokadu na Drini.
I to je još jedan od razloga "nesložnosti" i u krajnjem slučaju vrlo nesposobne politike i klime u našoj tadašnjoj političkoj garnituri.
Danas imamo situaciju da na sva usta govore i predsjednik Tadić i ministar spoljnih poslova Srbije Jeremić i premijer RS Milorad Dodik - da odnosi između Srbije i RS su bratski i podudareni sličnim ili identičkim mišljenjima ili shvatanjima. Međutim istina je sasvim druga ili potpuno drugačija njihovim istupanjima u javnost, a mogla su se vidjeti mnoge razlike između mišljenja i jedne i druge strane. Kao npr. Istanbulska dekleracija koju RS negoduje zato što ju nije mogao potpisati Silajdžić jer je bio u Istanbulu "bez pristanka oba člana predsjedništva" i njegov potpis se mogao smatrati kao njegov lični, a ne u ime cijele BiH ; Dalje, Srebrenica, gdje je parlament Srbije ratifikovao posebnu rezoluciju o zločinima koji su se desili u Srebrenici nad bošnjačkim civilima, dok to RS oštro negoduje i traži veoma opsežnu istragu šta se zapravo tamo desilo ; odnosi prema FBiH koji se u mnogome razlikuju stavovi Srbije i RS... i mnogi drugi slučajevi koji nam pokazuju da nema onog jedinstva između dvije države koje vjerovatno očekuje narod.
Mislim da vrijeme nije u korist Srba ma gdje oni bili, jer je očigledno da sve više naš narod postaje stariji sa veoma negativnim prirodnim priraštajem ili stanovništvom, te da je upravo to jedan od gorućih problema naše nacije u budućim vremenima koje dolaze. Povrh svega imamo jednu nedoslijednost u nacionalnom jedinstvu ili u odnosu prema regijama ili teritorijama koji su nam na neki način isti ili identični; politika jednih prema drugima ; politika matice prema Srbima izvan Srbije.. i mnogih drugih problema sa kojima se suočava "današnja srpska realnost u 21. vijeku".