Zbog čega smatram da Ognjen Tadić treba da bude predsjednik RS

Prije tri godine, kada je predsjednički kandidat SDS Ognjen Tadić poražen na vanrednim izborima u trci za predsjednika RS mnogi građani su se pitali "da li je pravedno da nas i u budućnosti vodi čovjek čiji je životni odnosno poslovni vijek istekao - Rajko Kuzmanović". Na to pitanje vrijeme daje odgovor. Kandidat SNSD-DNS-SP za predsjednika RS uz dužno poštovanje prema njegovom znanju, prema školskoj spremi, prema iskustvu smatram da nije ispunio glavni uslov da bude predsjednik RS - predstavljanje građana i aktivnost. Mišljenja sam da je Ognjen itekako sposobniji da vodi predsjedničku funkciju. Prije svega, zato što je on jako aktivan, dosta obilazi opštine, dosta razgovara o svakodnevnim problemima građana, dosta daje izjave za javnost u kome on upoznaje sa načelima, prijedlozima i aktivnostima kako stranke tako i njegovim ličnim odnosom prema poslu kojeg predstavlja, dosta kvalitetnih prijedloga poboljšanja ekonomske i socijalne sfere života u RS... On to i danas dan radi, bezobzira što je kampanja i što je vrijeme takvo da mnoge njegove aktivnosti mogu da dobiju kontraefekat u javnosti. Međutim, ljudi koji prate aktivnost i djelovanje Ognjena Tadića shvatiće njegovu poziciju i njegovu borbu za promjenama, a sa glavnim apostrofiranjem na iskorijenjavaju kriminala i korupcije i postavljanje RS na čvrste noge koje joj pripada.
Mi smo svjedoci činjenice kako je djelovao sadašnji predsjednik RS Rajko Kuzmanović. Rijetko se kada pojavljuje u javnosti, rijetko kada ima nešto novo da kaže građanima, rijetko kada ima potrebu za sastancima sa političkim subjektima - ambasadorima, praktično, kao da za ove tri godine mi nismo imali predsjednika RS. Rajko Kuzmanović je mnoge stvari zaboravljao da kaže građanima, zaboravljao da u ključnim trenucima kaže građanima u kakvoj se sve "ekonomskoj i socijalnoj sferi oni nalaze i uopšteno cijela Srpska". Naravno da je to veliki minus, a taj minus je nepremostiv. Građani su slijepo vjerovali vlastodržačkoj strukturi koja nas je dovela da za ove tri godine RS predstavlja samo vlada RS, tačnije predsjednik vlade Milorad Dodik.
U nedostatku pravog predsjednika mi smo dobili epilog mnogih otvorenih kriminalnih afera, mnogih neriješnih ustavno-sudskih riješenja, mnogih političkih kontroverzi, mnogih političkih sukobljavanja na relaciji Banja Luka - Sarajevo... Uvjeren sam da takva situacija ne bi bila, da je predsjedničko kormilo zauzeo Ognjen Tadić.
Nikako mi nije jasno kako su građani RS tako slijepo i naivno dali svoj glas na prošlim izborima tako da Kuzmanović dobije 97,298 glasova, na faktički, promašenoj predizbornoj kampanji. Da li je građane zasjenila činjenica što je on akademik, da li to što ima i previše godina za tako jednu važnu funkciju, da li to što je jedno vrijeme aktivno bio u inostranstvu - zaista ne znam, ali očigledno su se mnogi svojoj odluci pokajali. Na tim izborima gospodin Ognjen Tadić je dobio 72.729 glasova ili 33,28 što ga je uvrstilo kao drugoplasiranog u trci za predsjednika RS. Sasvim sam siguran da ovolika razlika nije mogla biti, ni u jednom obliku, a da malverzacije sa glasovima nije bilo.

Okrećemo novi list iako je ova vlast u mnogim stvarima zabrljala i napravila od RS privatnu teritoriju. Zato je neophodno da na čelo predsjedničke funkcije dođe čovjek kakav je Ognjen Tadić, sa jakim stavom odbrane interesa RS i odbrane načela RS koje će mu pripadati kao predsjedniku po ustavu. Krajnje je vrijeme da ova Republika doživi korjenite reforme, da dođe čovjek koji razumje mladu populaciju stanovništva, da se stvori pozitivan ambijent za strane poslovne ili državne zvaničnike, da stvorimo Republiku Srpsku za 21. vijek. Ne može ova republika da tapka u mjestu i da čeka "šta će neko prvi da uradi, a onda da čeka, pa da uzvrati". Jednog dana ona neće ni uspjeti uzvratiti ako je sami građani ne postave na čvrste noge. Zato, moramo da podržimo Ognjena, da imamo predsjednika RS koji je nezavistan od rada vlade, koji će uz kompromise da riješava sva otvorena pitanja. Takođe sam uvjeren da Ognjen Tadić neće ići u konfrontacije sa međunarodnom zajednicom, OHR, PIK, EU, SAD.. nego će probleme da riješava dijalogom i da sva sporna pitanja premosti u korist RS.
Ideje ne dolaze u sedamdesetim godinama, one dolaze u tridesetim ili četrdesetim, a to je vrijeme gdje Ognjen mora da pokaže svoju dominantnost u svim sferama i oblastima društvenog života nad protivkandidatima.

Promovisanje je takođe jedan oblik predizborne kampanje, ali to je prirodna stvar koju mnogi ne razumiju. Da vas podsjetim, Ognjen Tadić je jako aktivan na internetu preko Facebook-a, nedavno je otvorio svoju predizbornu stranicu za predsjednika RS koja je sažeta u kratkim crtama idejama i ciljevima kada dođe na predsjedničko kormilo, piše svoje kolumne na frontalu ; pored toga on je iznio svoj predizborni program, uskoro će biti napravljen odnosno sastavljen ekonomsko-socijalni program njegovog budućeg radnog mjesta ; svakodnevno izlazi u javnost sa novim prijedlozima i ciljevima poboljšanja životnog standarda stanovništva, a kao glavni cilj mu je RS postaviti i predstaviti kao političku, pravnu, ekonomsku i kulturno jaku teritoriju.

Interes Republike Srpske mora biti iznad svega sa jakim predsjednikom koji će u svakom trenutku da brani, da promoviše, da pomaže, da se bori za interese RS i zato masovno podržimo Ognjena Tadića za predsjednika RS i za predsjednika svih građana ove Republike za dobrobit svih nas.

Iskoristiću ovu priliku da kažem nešto i o proslavi 20 godina postojanja Srpske Demokratske Stranke u Brčkom. Prije svega, narodna atmosfera u kojoj je prisustvovalo preko 500 simpatizera SDS, a čiji su uvodničari bili predsjednik SDS Mladen Bosić i potpredsjednik stranke i kandidat za predsjednika RS Ognjen Tadić. Iz samih govora dva lidera iskazan je njihov intelektualni status. Intelektualni jer su držali takav govor da se narod koji je bio prisutan osjećao "kao svoji sa svojima i kao ljudi koji znaju koga podržavaju na pravičan način za dobrobit srpskog naroda" s jedne strane, s druge strane zato što njihova obrazovna struka govori o tome o kakvim se ljudima radi.

Nemojmo narode da živimo u nekom imaginarnom svijetu, u nekoj virtuelnosti.. hajde da podržimo prave ljude koji svojim postupcima pokazuju da žele korijenite reforme za dobrobit Republike i za dobrobit srpskog naroda, ali i svih ostalih etničkih zajednica. Ognjen Tadić je pokazao, dokazao i pokazuje i dokazuje iz dana u dan da je prava osoba za funkciju predsjednika RS i zato dajmo mu podršku, podršku političko-ekonomsko-socijalno-kulturnog oporavka Republike Srpske.

Politička magla Iračkog rata

Rat, okupacija, vladanje i iskorištavanje Iraka od strane SAD i koalicionih snaga trajala je punih 7 godina sa masovnim ubistvima, sukobima, atentatima od onih političkih pa do onih vjerskih ( sukob Šita i Sunita).
Kakav je cilj imao Džordž Buš, Pentangon i State Department da napadne Irak ? Mnogi analitičari, vojni i civilni stručnjaci smatraju da je to isključivo zbog prirodnih bogatstava Iraka - nafte, a sa druge strane imamo komentare da je invazija na Irak izvršena zbog napada terorista i proSadamovih ljudi na svjetske trgovinske centre u Njujorku 11. septembra 2001 godine. Kao povod za napad politika tadašnjeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Buša bila je "da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje" odnosno nuklearno oružje, te da Sadam Husein svakodnevno pomaže ogranke terorista koji će kasnije prerasti u velike terorističke organizacije. Međutim, politika i sukob koji je zadesio Irak od strane zapadnih sila nije moglo da prođe bez tradicionalnog Američkog partnera i saveznika V. Britanije i tadašnjeg britanskog premijera Tonija Blera koji je javno zagovarao intervenciju i napad na Irak zbog navodne činjenice "da se pod Sadamovim patronatom krši humanitarno pravo zbog čega je nastradalo 400.000 ljudi".

Uveliko se već spekulisalo o vojnoj intervenciji u UN i pored činjenice da je Hans Bliks (tadašnji izaslanik UMNOVIC inspetorata) rekao da Irak odlično sarađuje i da je vrlo konstruktivan partner u izdejstvovanju postojaćeg problema.
Ali sila jačeg pobjeđuje i međunarodno pravo, a čija težina prelazi preko UN i bez međunarodne saglanosti. SAD i V. Britanija su bile tolike zagovornice napada na Irak da sama međunarodna zajednica nije mogla ništa više da učini da bi zaštitila suverenost te svoje članice pa čak ni svojom "gumenom" rezolucijom 1441 gdje se iračka stranka obavezivala na razoružanje koju je Sadam i njegov režim duboko poštovao.
Zbog neuspjelog pokušaja SAD i V. Britanije da izdejstvuju rezoluciju u UN za intervenciju na Irak oni su krenuli jednostranim metodama ucjena, kao što je to bilo 17 marta 2003 godine kada su uputili ultimatum da Sadam Husein napusti Irak u roku od 48 sati. Budući da se to nije dogodilo SAD i koalicione snage kreću u odlučnu akciju "poravnanja računa" sa iračkom stranom pod izgovorom da se želi irački narod "osloboditi od diktature Sadama Huseina i stabilizuje regija".
Invazija je krenula 20. marta 2003 godine i nazvana je "Operacija sloboda Iraku". Za nepunih 8h od neispoštovanja Sadama Huseina i utimatuma koji su mu dali američki i zapadni saveznici, pala je i prva granata u Bagdadu od strane koalicionih snaga. Na početku invazije Amerika je sa saveznicima imala oko 263.000 vojnika koja je bila malobrojnija u odnosu na iračku koja je brojala oko 375.000. Ali ipak, savremenija tehnika i tehnologija, stalnim vazdušnim udarima i bombardovanja Iraka sama iračka vojska nije bila spremna niti je imala adekvatan odgovor. Postepeno je Amerika napredovala osvajanjem gradova Basra, Umm Kasr i Nassiriya, a kasnije 4 aprila osvaja se aerodrom u Bagdadu, a sam Bagdad je opkoljen sa svih strana.. ubrzo su mnogi irački vojnici napuštali svoje položaje, bježali, snalazili se kako su znali i umjeli.. opšta je panika zvalada u glavnom gradu Iraka. I konačno 10 aprila Amerika i koalicione snage su ušle u Bagdad i time prinudili Irak na kapitulaciju i prihvatanjem privremene strane vlasti. U početnim operacijama zauzimanja Iraka poginulo je oko 171 vojnik koalicije ( od toga 138 Amerikanaca, 33 Britanaca) te oko 2.300 vojnika u redovima iračke vojske. Iz mjeseca u mjesec, godine u godinu broj žrtava američkih vojnika naglo je počeo da raste. Od stalnih lokalnih sukoba, preko terorističkih i vjerskih ginuli su i jedni i drugi, tako da je Irak postao mjesto "životne katastrofe čovjeka".
U 2006 godini je objavljen podatak da je do oktobra iste godine poginulo 3.029 vojnika koalicije (od toga 2.791 američkih, 119 britanskih, 33 italijanskih, 18 ukrajinskih i dr.) dok je broj poginulih civila po nekim procjenama analitičara oko 100.000 .

Ono što je važno i karakteristično za period kada su koalicione snage kontrolisali cijeli Irak, jeste da iz dana u dan se sve više povećavao broj pljački, krađa istorijskih bogatstava Iraka stare Mezopotamije i Vavilona, da je životni standard građana i naroda Iraka naglo i drastično opao, a da se na sve to nadovezuju prisilna davanja koncesija stranim preduzećima da eksploatišu naftu odnosno najveće prirodno bogatstvo Iraka. To su vrlo povoljne koncesije za strana preduzeća koje je izdavala tehnička vlada u Iraku, a očigledan uticaj na to je imala SAD i V. Britanija.

Od početka 2009 godine strasti su se umnogome smirile očigledno zbog izbora Baraka Obame za predsjednika SAD, tako da je sve manje bilo incidenata i poginulih. Međutim, tu važi i ono predizborno obećanje predsjednika Obame koji je dao naznaku da će se do polovine 2011 godine povući sve američke trupe sa prostora Iraka i da će davati logističku podršku vladi Iraka kao i finansijsku ukoliko to bude neophodno.

Sama činjenica da je juče (19.08.2010) počelo povlačenje borbenih jedinica američke vojske dovoljno govori da Obama ozbiljno razmišlja da ispuni svoje predizborno obećanje. Jedinice koje su se povukle juče iz Iraka su sa punom borbenom gotovošću, tako da se predpostavlja da to nije cijelokupno povlačenje Amerike iz Iraka, jer se smatra da je ostalo još oko 50.000 američkih vojnika kao privremena podrška dok se bezbjednosne snage Iraka neosposobe da uvedu javni red i mir.

Interesantne su izjave američkih vojnika koji su se juče povukle:

Mark Omi - "Preći granicu sa svim svojim momcima je nevjerovatno dobar osjećaj"

Stiven Biror - "Najljepše što može da mi se desi - da u ovom trenutku definitivno odem svojoj porodici i da poslije jedne epizode života u Iraku nastavim porodični život"

Timoti Berena - "Osjećam nevjerovatno olakšanje. Poslije 12 mjeseci provedenih u tenku konačno izlazim".

Ron Bejzli - "Svaki dan mi je bio, nekako, neizvjestan. Bio sam u strahu jer su mnogi moji drugovi i saborci poginuli pored mene u akcijama. Psihološki, treba mi veliki odmor. Prvo što ću uraditi, to je da ću sa svojom djevojkom otići na Kubu i pokušati zaboraviti sve."

Ameriku kao državu je skupo koštao rat u Iraku čija cijena prevazilazi 700 milijardi američkih dolara samo direktnih troškova. Plus što je koštao ljudstvom, gdje je poginulo oko 4.415 američkih vojnika.

Turska u 21. vijeku - zemlja dubokog jaza između politike i vojske

Od države koja je uvjek nailazila na neku vrstu sporenja između država sa kojima se graniči, posebno sa Grčkom sa kojom ima istorijskih problema, od unutrašnjih problema sa Jermenima i ostalim nacionalnim manjinama, od stalnih preplitanja da li je ona demokratska država i da li ona želi biti evropska jednog dana, da li je režim dostojan demokratskim reformama koje zahtijeva EU do toga da je danas jedan od nezaobilaznih faktora i jedna vrsta mosta Evrope i Azije kao i važan politički i vojni faktor za NATO i SAD. Turska je u 21. vijeku jedan od najvećih saveznika SAD i zapada. Koliko istorija može da bude čudna poslije Otomanske imperije i pokoravanju hrišćanstva na Balkanu velikoj sili kakva je nekada bila Otomanska imperija dovoljno pokazuje vrijeme u kome živimo jer ju je zapad prihvatio, ali ne i deklerativno - nemaju status punopravnog članstva u EU.

Međutim, ono što je veoma zanimljivo jeste činjenica da je Turska danas druga država po snazi u NATO savezu koja izdvaja najviše svojih vojnika za učestvovanje u pojedinim misijama zajedno sa Amerikancima i Britancima. Od stalne saradnje sa Amerikom po pitanju Iraka, pa i određenih pritisaka na Iran zbog spornih nuklearnih ambicija, do "tajnog" savezništva sa Izraelom kao stubom i promoterom političkih interesa SAD na Bliskom Istoku. Iako je okršaj na civilnom brodu koji je imao turske državljane tzv. propalestince žestoko uzdrmao odnose Turske i Izraela, smatram da ipak to nije onaj državni oblik i odnos u punom kapacitetu kako se on danas prikazuje kroz različite vrlo neugodne i radikalne izjave Tajipa Erdogana s jedne strane, s druge strane Benjamina Netenijahua sa svojim šefom diplomatije Albertom Libermanom. Ipak su to dvije države od strateškog interesa za SAD, a vrlo dobro znamo u kakvim odnosima stoje dvije ili više država kada su pod pokroviteljstvom SAD ili neke druge velike sile.

Iz mog ugla viđenja Turska je država koja postepeno ostvaruje svoje spoljno-političke državne ciljeve. Jedan od primarnih, a danas i aktuelnih jeste povratak Turske na Balkan kroz različite vrste saradnje trojice šefova diplomatija Davatoglu-Jeremić-Alkalaj (Turska, Srbija, BiH). Nedavno je predsjednik Turske Abdulah Gul posjetio Srbiju, Beograd i Novi Pazar unaprijedio saradnju dvije države ; tu je takođe potpisnica poznate "Istanbulske deklaracije" ; kao i niz sastanaka na najvišem nivou Davatoglua, Jeremića i Alkalaja. Pitanje je, "koliko je u interesu Srbiji i BiH povratak Tuskog uticaja na Balkan". Obzirom da od Srbije i BiH faktički zavisi stabilnost Balkana, povratak Turske bi tu samo zamaglio riješenja i eventualno poboljšanje odnosa. Važno je razvijati sa Turskom ekonomsku i poslovnu saradnju, ali političku ili u krajnjem slučaju vojnu, mislim da nisu dobri za Balkan. Balkan treba da traži riješenja u onom obliku kojeg prihvataju sve države koje obuhvata Balkan, a ne da komplikuju stvar sa uplitanjem neke države sa strane, jer "lokal" je uvjek znao šta treba bolje da radi "od onog sporednog".

Takođe, važno je napomenuti i činjenicu da je Turska već 11 godina na statusu kandidata za ulazak u EU, što vrlo negativno utiče na klimu u samoj Turskoj. Mnogi analitičari u Turskoj su komentarisali "da Evropa ustvari ne želi muslimansku državu unutar svojih granica ; jedna vrsta plašenja od velikog nataliteta Muslimana u odnosu na Evropljane kod kojih je izražen mortalitet ; da ustvari Francusku uopšte ne interesuje Turska jer ionako u Francuskoj živi oko 6 miliona Muslimana" itd.. različiti su pogledi Evrope na Tursku, međutim, nesumnjivo je Turska veliki partner zapada po pitanju vojske i vojne oblasti koja na neki način popunjava odlazak vojnika iz redova Francuska, Njemačke, Španije, Italije.. U našoj bližoj budućnoti ukoliko Turska počne da insistira na ulasku u EU, a po mojim procjenama za to će nedvosmisleno dobiti podršku SAD onda možemo očekivati snažan zaokret u politici Evrope prema Turskoj. Javna inicijativa zvnačnika EU "da Turska nije ispunila očekivane reforme" nemora ništa da znači ukoliko ona dobije podršku SAD. Tu su moguće različite varijante, pa i onaj sada nezamislivi - konfrontacija Njemačke, Francuske, Italije, Španije protiv SAD ukoliko nastavi da podržava Tursku, a ove evropske države to kategorično odbijaju da Turska pristupi u EU. Važno je takođe istaći da su Muslimani najbrojniji u Francuskoj kojih ima oko 6 miliona, zatim Njemačka 3 miliona, Holandija 945.000, V. Britanija 1,6 miliona... pored toga u SAD Muslimana ima oko 9 miliona što takođe može da bude jedan od važnih interesnih tačaka SAD i State Departmenta. Po nekim mojim ličnim procjenama Turska može najviše da dobije od EU neku vrstu specijalnog statusa ili specijalne države unutar EU sa ograničenim nadležnostima koje obuhvataju ekonomiju, zdravstvu, kulturu, vojsku, policiju itd itd.. samo je pitanje da li bi pod takvim uslovima Turska prihvatila i da li bi se onda ponašala i vidjela sebe "kao uljez u cijeloj toj priči pristupanja u punopravno članstvo".Nesumnjivo da od država od kojih najviše zavisi EU (Njemačka, Francuska, Italija) neće dobiti zeleno svijetlo, bar kada je riječ o punopravnom članstvu.

U javnosti danas dosta slušamo o tome koliko je ustvari Turska "nacionalna država koja je za manjine i strance birokratska". Vrlo dobro znamo kakav odnos Turska i turski zvaničnici imaju prema Jermenima, gdje im zabranjuju javna djelovanja, zabranjuju rad političkih partija koje pripadaju Jermenima, zabranjuju njihova javna okupljanja, političke vođe koji su vrlo neugodni po izjavama za ustavno pravni poredak Turske se likvidiraju ili se osuđuju na robiju.. Jermeni su pravi primjer manjine koja na neki način nema svoja osnovna prava zagarantovana ustavom. Preko milion Jermena je između 1915 i 1917 pobijeno u ondašnjem Otomanskom carstvu, dakle jedan pravi genocid u samom svom smislu i riječi značenja. Zato sama Turska nema pravih načina da se dokaže kao demokratsko-pravna država iako tako želi da se prikaže svijetu.

Želio bih takođe da prokomentarišem svoje viđenje i ulogu Turske na unutrašnjem planu kada je riječ o političkoj i vojnoj strukturi vlasti. Prije par mjeseci počela je žestoka pobuna turskih oficira i generala koja je maltente dovela do usijanja Tursku - nagovještaj državnog udara. Međutim, sama vojna struktura je trebala odmah da zna da poslije II svijetskog rata vojska nije najjače "državno oružje" već politika i "politika oružja". Po nekim izjavama i kopanjem novinara došlo se do podatka samog plana državnog udara i preuzimanje vlasti od strane vojske. Plan je razrađivao da se obori par borbenih aviona Grčke koji se nađu u vazdušnom prostoru pri patroliranju svojih ostrva odnosno svojih granica, potom da se izvedu svi tenkovi iz svih baza na ulice najvećih gradova u Turskoj, a sama pješadija da gazi i pobija sve one koji se usprotive ulasku odnosno zbacivanju vlastodržaca. Takav plan još nije dobio i argumentacijsku verifikovanost i to je samo medijska spekulacija. Na kraju, sami oficiri i generali su podvili rep i ustuknuli protiv borbe na relaciji "vojska - politika". Svi oficiri i generali koji su se držali državnog udara su smjenjeni. Najznačajnije kadrovske promjene bile su na čelu vojske gdje su sada postavljeni Išak Kosaner (65) koji je do novog unaprijeđenja bio komadant pješadije i žandarmerije, a ranije je bio i komadant turskih snaga na sjevernom Kipru, a na čelo pješadije postavljen je Erdal Džejlanoglu.

Osvrnuo bi se i na samu politiku Turske prema Kipru. Naime, Turska je izvršila vojnu invaziju 1974 godine na Kipar, a i sada je Kipar najvažnija tema i najveća tačka sporenja Grčke i Turske. Turska vojska se nije smirila dok nije zauzela 37% teritorije Kipra. Prvi udar Turaka krenuo je od grada Kirenija. Poslije svega tri dana od uspostavljanja prekida vatre Turska je osvojila 3% teritorije Kipra. Zatim je još više kršila sporazum o prekidu vatre sve dok nije probila i proširila koridor do Nikozije. Na jednoj mirovnoj konferenciji Turska traži da se formira federalna država i da Turci dobiju 34% teritorije Kipra. Međutim, "oklijevanje i čekanje međunarodne zajednice i Grčke" nije zaustavila Tursku da već 15 avgusta pojača svoja vojna dejstva i proširi osvojenost teritorija, dok se ona nije popela na 37%. Zatim je bila sazvana vanredna sjednica SB UN ali bez uspjeha za grčku stranu, jer je Henri Kisindžer stavio veto na odluku da se zaustavi turska vojska. Poslije toga grad po grad, selo po selo pada pod turskom vojskom i stvara se turska uprava. Više od 200.000 Grka su postali izbjeglice u sopstvenoj državi zbog nesposobne politike Atine i njenog lobiranja, a s druge strane velika podrška SAD Turskoj, pogotovu Kisindžerov veto u SB UN.

Danas Turska djeluje tako-reći moćno, skoro svi kanali prevoza nafte, gasa, obilnih trgovinskih razmjena prolazi kroz tu zemlju. Naprosto Turska iz dana u dan postaje sve više tranzitna zemlja gdje mnogi strani investitori uviđaju svoj potencijal i pored velike birokratije. Pored toga turizam je jak, kultura i istorija su 1/5 turske snage gdje profitira. Kada se tome doda podrška SAD, pritom da je Turska veoma aktivna članica NATO, po nekim procjenama druga po snazi i po brojnosti armije dobijemo rezultat da Turska sve više ide ka gornjoj ljestvici najrazvijenijih i najprofitabilnijih država svijeta koja jednog dana može da postane super sila u svijetu.

Pad Krajine - interes i nesposobnost krajiških lidera

Hrvatska, 1990. godina prolazi u teškom radikalizmu stanja u toj, još uvjek tada, federalnoj jedinici SFRJ. Na vlast stupa HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom koji je dobio apsolutnu podršku građana. 19 maja 1991 godine većina birača od 93% stanovništva na referendumu biće orjentisana za nezavisnu i samostalnu državu Hrvatsku. Hrvatska je već 1992 godine primljena u UN tako da je ona već tada postala suverena i samostalna država. Međutim, sukobi koji su nastali već uveliko 1991 godine, progonom i sa jedne i sa druge strane civilnog stanovništva, etničkog čišćenja nije se više moglo zaustaviti sem da neka od velikih sila kaže "dosta je". Svaki dan je prolazio u neizvjesnosti i sve je više bilo žrtava, tako da se nikako sukob nije mogao okvalifikovati kao "privremeni sukob" kako ga je nekada zvao lord Oven.

Na početku sukoba jedinice RSK i JNA su daleko bile opremljenije i sposobnije za borbena dejstva protiv hrvatske vojske i policije, međutim sukobi koji su se dešavali u našoj bliskoj prošlosti, nisu se dešavali oružjem ili ispunjenom mržnjom već politikom. Politika je kumovala procesima koji su odavno bili znani na zapadu. I dok je JNA zajedno sa vojskom RSK razrađivala plan po kojim šavovima treba udariti Hrvate, dotle su se hrvatske jedinice tako snažno naoružale i opremile da do Zagreba kopneno nisi mogao prići. Kao prvi predsjednik RSK bio je Milan Babić, čovjek koji je zajedno sa Martićem smatrao da RSK može biti sastavni dio SR Jugoslavije, iako teritorija nije cijelovita (istočna i zapadna Slavonija). Tu vrstu avanture ni sam Milošević nije shvatao tako da pojedini nesporazumi i nisu bili neko veliko čudo.

Od kada je Hrvatska proglasila svoju samostalnost i nezavisnost, a poslije i 1992 dobila međunarodno priznanje, srpsko stanovništvo koje se protivilo otcijepljenju Hrvatske od SFRJ, zabarikadirao je djelove oko Knina i ostalih opština pod većinskom kontrolom Srba. Bageri, drveća, saobraćjni znak "stop", na naslovu opština brisanje latinice, a ostavljanje ćiriličnih slova naziva mjesta.. Praktično, Knin nije imao više nikakve veze sa Zagrebom, a nedugo zatim i Srbi u RSK održavaju referendum gdje proglašavaju svoju nezavisnost od Hrvatske, s određenim vremenskim razdobljem priključenja sa Srbijom odnosno SR Jugoslavijom. Interesantno, tu nezavisnost niko nije prihvatao pa ni sam Milošević.

Lideri krajiških Srba evidentno nisu donosili svoje samostalne odluke, već pod patronatom Beograda Miloševića, Jovice Staništića, Kadijevića i ostalih.. zato je Babić zbog neposlušnosti prema Miloševiću bio smjenjen, a na to mjesto postavljen je Milan Martić. I dok je odbijen plan Lorda Ovena od strane krajiških Srba, od tada počinje stezanje obruča, a sve više jačanje vojne i svih drugih vidova operative i logistike Zagreba, koji je iz dana u dan dobijao podršku Vatikana i Vašingtona, a kasnije i skoro svih zapadnih država na čelu sa Njemačkom.

Prvo su oružane snage Hrvatske tukle snažno oko Zadra gdje je bila vrlo tanka sprega sjevernog sa južnim djelom zemlje, te tako da se postigne povezanost teritorija. Tu je glavnu ulogu igrao general Janko Bobetko koji je neizmjenično stalno artiljerijskom vatrom pucao na položaje vojske RSK. Poslije se desio Medački Džep, Kordun i sl. sve se to desilo zbog nesposobnosti lidera RSK da političkim djelovanjem usmjere svoj mozak na pregovore, a ne na stalno gledanje u Beograd.

Kako je vrijeme sve više odmicalo i radilo za Hrvatsku i njene oružane snage, a civilno stanovništvo i jednih i drugih koji su se našli u središtu sukoba evakuisali, tako je svima postajalo jasno da RSK gubi teritorijalnosti i cijelovitost, kao i povjerenje zvaničnog Beograda i SR Jugoslavije.

Ne treba previše lupati glavu i razmišljati "kako je vojska RSK sve više slabila" jer glavni razlog stoji u starosnoj godini pripadnika vojske RSK koja se kretala oko 47,5 godina što su već srednje godine, dok je Hrvatska na svojoj strani imala pripadnike starosne godine 33 godine života. Pored toga, u Hrvatsku vojsku su dolazili mladi dobrovoljci, rodoljubi koji su po svaku cijenu željeli da odbrane svoju državu, a sa druge strane imamo Arkana, dobrovoljce SRS, Pume itd.. koji su u Hrvatsku došli samo da bi pljačkali i obogaćivali se na tuđi račun i na tuđoj bjedi i neimaštini. Dok su pametni intelektualci u RSK kojih je bilo vrlo malo, na vrijeme spakovali stvari, već 1993, dotle su pristizali puni kamioni nakita i kulturnog blaga iz Hrvatske prema Srbiji. Martić, Mrkšić, Babić su ljudi koji su nemo posmatrali cijeli slijed događaja i nisu donosili ključne odluke za odbranu srpskog naroda u Hrvatskoj.

Poslije svega, i poslije svih događaja, napada i defanzive dolazi Piter Galbrajt sa svojim prijedlogom Kontakt grupe: SAD, Rusija, EZ (Evropska zajednica) i UN. Inače prijedlog je poznat po svom nazivu Z-4.

Ovaj plan stvarao je od RSK državu u državi sa Hrvatskom, sa PREširokom autonomijom za jedan region ili prirodni entitet. Grb, zastava, predsjednik, premijer, poseban bankarski sektor, policija, vojska... sve su to krajiški lideri odbili samo zbog jedne stvari, a koja je bila nemoguća još od 1990 godine - "Ne prihvatamo plan, jer planom mi ostajemo ujedinjeni sa Hrvatskom ustaškom i kvinslniškom državom". Poslije dan-noćnog razmišljanja, odlaska Martića kod Miloševića, Babića i njegovih sastanka sa Stanišićem, Mrkšićevim stalnim protivljenjem.. Lideri RSK odbijaju Z-4.

Hrvatska strana, do tada, nije znala kako da se ponaša prema planu Z-4 jer im je bilo ne shvatljivo da će Srbi dobiti takvu autonomiju koja je bila samo san svake regije u svijetu. Kada je Galbrajt došao sa prijedlogom Z-4 kod Tuđmana, Tuđman se sav pogubio i zacrvenio u licu. On je svojim saradnicima samo odmahivao rukom, kao "vi recite svoje mišljenje, ja ne znam šta ćemo sada". I konačna odluka je bila da će Tuđman obavjestiti za dan-dva Galbrajta da li prihvata ili ne prihvata plan, a do tada široka dejstva hrvatske oružane akcije još uvjek traje protiv RSK. Tadašnji predsjednik RSK Milan Martić je odbio da se sastane sa Piterom Galbrajtom još jednom, odbio je to i Mrkšić, tako da su uvalili samom Babiću da se nosi sa Galbrajtom kako zna i umje. Na kratko je bio prekinut sastanak gdje je Babić tražio konsultacije. Poslije, kada su se vratili u "odaje", Galbrajt je rekao nešto što ovi nisu shvatili nimalo ozbiljno niti su mislili da Galbrajt to ozbiljni misli, rekavši "Ako ne prihvatite plan Z-4, Srbima u Hrvatskoj će se nešto strašno desiti, a vi toga niste ni svjesni." Naravno, zna se našta je mislio, egzodus i ono što će kasnije usljediti :"Bljesak" i "Oluja". Na kraju, poslijednji put, Babić odrično kaže "NE" Piteru Galbrajtu.

Kada je to čula Hrvatska strana da su Srbi iz RSK odbili plan Z-4, dobili su podršku SAD i zapadnih zemalja, a onda je Tuđman svom saradniku smješkajući se rekao "Ništa, pripremite se, sutra ujutru krećemo".

Tačno u zoru, počinje invazija Hrvatske vojske na položaje vojske RSK zapadne Slavonije, tačnije onaj njen početak od Pakraca. "Bljesak" je počeo. Po nekim podacima Hrvatska vojska je imala oko 20.000 vojnika i policajaca u svojim redovima, a vojska RSK od 9500 kako se procjenjivalo da je imala od dobrovoljaca, Arkana i ostaih spala na 3000. Očajnički pokušaji su bili kada je granitiran Sisak i Zagreb, ali "Bljesak" je totalno potopio "početak Zapadne Slavonije". Pakrac je bio totalno opkoljen i zabarakadiran od strane hrvatskih snaga. Interesatno, dok je Pakrac padao vojska RS sa one strane Save su mirno posmatrali slijed događaja, i častili se rakijom i prasadima.

Iz te kolone, uhapšene i kasnije odvedenih u pritvor bio je i Veljko Džakula, čovjek koji je predvidio "Bljesak". On je kasnije prvi pušten iz zatvora na zahtijev Kine, a onda brzo otišao do Austrije gdje je htio svoje saradnike iz SRJ uvjeriti da RSK potpiše i prihvati plan Z-4. Čak u jednom intervju kaže da je klečio na koljenima, sklopljenih dlanova i molio predstavnike SRJ da uvjere Martića i Babića da potpišu plan Z-4.

Nakon izvjesnog vremena, Kontakt grupa je poslala dokument u 5 tačaka, a ključna je bila treća tačka koja govori o planu Z-4. Rukovdstvo RSK ga je prihvatilo u cijelosti. Međutim, isuviše kasno. Čak je Babić brzo sjurio u Beograd u američku ambasadu moleći očajnički Galbrajta da donese papir, da-da svoj potpis na Z-4. Na kraju je i potpisao, Galbrajt otišao u Zagreb, ali jedino što je mogao da nađe u Zagrebu jesu "Zaključana vrata gdje se nalazio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman sa svojim saradnicima".

Od 4 avgusta 1995 godine u zoru, kreće akcija "Oluja". Sa 130 000 vojnika, 350 tenkova, 800 topova, 30 aviona i helikoptera na krajnju destinaciju RSK - Knin. Pale su sve opštine koje su se našle usred udara hrvatske vojske. RSK je imala oko 30 000 vojnika, bez podrške vojske SRJ, bez podrške RS, ostavljena je da se brani kako zna i umje. Doduše, u tehnici nisi toliko odmicali za hrvatskom stranom, ali je osnovni problem RSK bio u nedostatku ljudstva. Hrvatska vojska je već bila osvojila u BiH Bosansko Grahovo i tako otvorila put Dinari gdje je Knin bio na dohvat ruke. Opkoljeni Knin, granate padaju, trese se zemlja kako od granata tako i od Hrvatske višenadmoćnije vojske, a Knin pade. Ulazak Hrvatske vojske u Knin bila je zadnja stanica, napušteni grad, napušteno rukovodstvo, napuštena Krajina.

Više od 250.000 srpskih izbgjelica se povlačilo prema RS i SRJ odnosno Srbiji, za gorivo su se snalazili kako znaju i umiju, od toga po podacima "Vertiasa" 2.000 ih je izgubilo život prilikom evakuacije.

Interesantno je bilo gledati očajnički pokušaj Martića da na telefon dobije Miloševića, koji ga je od nekih 20x koliko ga je zvao dobio vezu, i to upravo s Miloševićem. Pita Martić Miloševića "da pošalje samo malo aviona na Zagreb da prelete onako", to se naravno od Slobe odbija, a onda pita Martić Slobu "A šta ja predsjedniče sada da radim", a njemu Slobo reče "Ubij se".

I tako, pade Krajina, i tako ode i srpski živalj iz nje. Kako odlazi srpski živalj tako ostavlja svoje porušene kuće i svoja vjekovna ognjišta. Za sobom nosi tragična iskustva, stravične prizore koje su pratile njih i njihove najmilije.

Ko je kriv ? Po meni: drčnost, tvrdoglavost, život u izmišljenom svijetu, život u izolaciji, život u zabludama Milana Martića i Milana Babića čiji se avanturizam sa otsječenim teritorijama nije ostvario. Nije se ostvario ne prihvatanjem na vrijeme plana Z-4 gdje bi i do dan danas živio srpski narod u Hrvatskoj, i to u sadašnjoj Krajini pod istim tim nazivom i istim tim istorijskim naslijeđem. Sada samo što od srpskog stanovništva imamo u Hrvatskoj to su stari i iznemogli koji su na kraju svoga života. To je politika interesa i dogovora Tuđmana i Miloševića, a ujedno i nesposobnosti Martića i Babića da svojom glavom misle za dobrobit srpskog naroda u Krajini.

Autor: Stefan Dragičević

PLAN Z-4, PAŽLJIVO GA PROČITAJTE:

POGLAVLJE I: USPOSTAVLJANJE SRPSKE KRAJINE

1. Biæe uspostavljena autonomna Srpska Krajina ( u daljem tekstu "Krajina")
od teritorija oznaèenih na mapi u Aneksu A.*
2. U svakom trenutku nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma granice Krajine mogu biti promenjene dogovorom vlade Republike Hrvatske (što mora biti ozakonjeno odgovarajuæim pravnim propisima) i zakonodavnog tela Krajine. U periodu od šest meseci od stupanja na snagu ovog Sporazuma, komisija za sprovoðenje stvorena na osnovu Paragrafa 2 Èlana XVII ovlašæena je da promeni granice u dužini ne veæoj od 2 km u odnosu na Mapu 1 u Aneksu A, i pod uslovom da deluje na osnovu konsenzusa postignutog izmeðu vlada Republike Hrvatske i Krajine.
3. Izmeðu Krajine i drugih delova Republike Hrvatske neæe biti graniène kontrole.

Èlan I: 2. Primena zakona i vladinih uredbi

1. Zakoni usvojeni u Saboru Hrvatske primenjivaæe se u Krajini samo u meri u kojoj spadaju u iskljuèivu nadležnost centrale vlade, kao što je precizirano u Paragrafu 1 Èlana II. 1, ako su preneti na tu vladu u skladu sa Paragrafom 3 istog èlana, ili ako ih je potvrdilo zakonodavno telo Krajine.
2. Ustav Republike Hrvatske i svi zakoni primenjivi na Krajinu, u skladu sa Paragrafom 1, biæe verno sprovoðeni i primenjivani od strane kompetentnog organa vlade Krajine.
3. Sve postupke koje preduzimaju odgovorna tela vlade Republike Hrvatske vlada Krajine æe prihvatati kao važeæe i sve postupke koje preduzimaju odgovorna tela vlade Krajine vlada Republike Hrvatske prihvataæe kao važeæe.

Èlan I: 3. Zastave i grbovi

1. Krajina može usvojiti grb i zastavu koji se mogu isticati na njenoj teritoriji, ukljuèujuæi sve njene granice u skladu sa zakonima koje je usvojila Skupština Krajine.
2. Zastava i grb Republike Hrvatske mogu se isticati na teritoriji Krajine na objektima gde su smeštene institucije hrvatske vlasti, kao i na meðunarodnim granicama.
3. Pojedinci na bilo kom delu Republike Hrvatske slobodni su da istièu grb i zastavu Republike Hrvatske i Krajine.

Èlan I: 4. Jezik

1. Skupština Krajine može omoguæiti upoterbu srpskog jezika i æiriliènog pisma, pod uslovom da su interesi manjina u Krajini potpuno zaštiæeni u skladu sa Poglavljem XI.

Èlan I: 5. Domicil

1. Svaki graðanin Republike Hrvatske sa stalnim mestom boravka u Krajini ima pravo da od vlade Krajine dobije dokumentaciju koja o tome svedoèi i koja æe se izdavati u skladu sa propisima dogovorenim sa vladom Republike Hrvatske.

POGLAVLJE II: PODELA OVLAŠÆENJA IZMEÐU CENTRALNIH I KRAJINSKIH VLASTI U POGLEDU KRAJINE

Èlan II: 1. Opšta podela

1. Vlada Republike Hrvatske (ovde "centralne vlasti"), u pogledu Krajine, imaæe iskljuèiva ovlašæenja u sledeæem, izuzev ako nije drugaèije precizirano ili dopušteno sadašnjim sporazumom:
a) Voðenju spoljne politike, uzimajuæi u obzir Èlan II.2;
b) Odbrani Republike Hrvatske protiv spoljnih pretnji;
c) Državljanstvo Republike Hrvatske, prema èlanu XI;
d) Regulaciji, uz uslov da Krajina neæe biti neravnopravna u odnosu na druge delove Hrvatske:
I) meðunarodne trgovine, ukljuèujuæi carinu;
II) unutrašnje trgovine preko granica Krajine, ukljuèujuæi upotrebu glavnih putnih pravaca i pruga;
III) finansija;
IV) intelektualne svojine;
V) proizvodnih standarda;
VI) komunikacija;
e) Štampanju i kontroli novca, prema Èlanu II.3;
f) Raspodeli frenkvencija za radio, televiziju i druge svrhe, uz uslov da Krajini bude dodeljeno najmanje onoliko frenkvencija koliko ih trenutno koristi i za najmanje jednu televizijsku stanicu;
g) Poštanske poslove;
h) Zaštitu životne sredine, izuzev u okviru koji bi prelazio granice Krajine.

2. Krajinske vlasti æe imati sva ovlašæenja koja nisu obuhvaæena gornjim stavom 1, a posebno sledeæa, izuzev ako nije drugaèije precizirano ili dopušteno sadašnjim sporazumom:
a) Obrazovanje;
b) Kultura;
c) Stanogradnja;
d) Javne službe;
e) Biznis;
f) Dobrotvorne aktivnosti;
g) Energija;
h) Lokalno raspolaganje zemljištem;
i) Zaštita životne sredine Krajine, u skladu sa podstavom 1(h);
j) Prirodni resursi;
k) Radio i televizija;
l) Socijalna zaštita;
m) Turizam;
n) Potvrde o domicilu u Krajini, u skladu sa Èlanom 1.5;
o) Formiranje korporacija i drugih pravnih lica;
p) Policija, u skladu sa Poglavljem VI;
q) Poreska politika, u skladu sa Èlanom II.4.

3. Centralne i krajinske vlasti se mogu sporazumeti o meðusobnoj razmeni svojih predstavnika ili zajednièkoj upravi ili koordinaciji za svako od navedenih ovlašæenja. U tu

vrhu mogu formirati zajednièke komisije.

Èlan II. 2

Meðunarodni sporazumi i predstavništva

1. Vlada Krajine može sklapati sporazume u vezi sa obrazovanjem, kulturom, dobrotvornim aktivnostima, radijom i televizijom i turizmom sa drugim entitetima ili državama sa predominantno srpskim stanovništvom i može sklapati trgovaèke i poslovne sporazume sa takvim entitetima ili državama koji podležu podparagrafima 1 (d) (I–II) Èlana II.1 pod uslovom da svi ti sporazumi nisu u suprotnosti sa interesima Republike Hrvatske.
2. Vlada Krajine može sklapati i druge meðunarodne sporazume sa odobrenjem Centralne vlade, koje (odobrenje) neæe biti bezrazložno spreèavano.
3. Vlada Krajine može slati svoje predstavnike državama i meðunarodnim organizacijama.

Èlan II.3

Valuta

1. Centralna banka Hrvatske æe izdati specijalni novac (novèanice i metalne novèiæe) za Krajinu, èija æe vrednost biti jednaka valuti koju izdaje za ostatak Republike Hrvatske a èiji æe naziv i oblik utvrditi Vlada Krajine.
2. Od banaka i drugih finansijskih institucija širom Republike Hrvatske biæe zahtevano da primaju oba oblika valuta koje izdaje Centralna banka Hrvatske. Zakonito platežno sredstvo u okviru Hrvatske biæe novac izdat za Krajinu, a za plaæanja u okviru drugih delova Hrvatske biæe druga valuta koju izdaje Centralna banka. Pojedinci æe, saglasno ugovornim i drugim potrebama, biti slobodni da upotrebljavaju bilo koji ili oba oblika takvih valuta.

Èlan II.4

Oporezivanje

1. Centralna vlada neæe uvoditi a Vlada Krajine može uvesti poreze na:

a) imovinu koja se nalazi u Krajini (ukljuèujuæi poreze na nekretnine i nasledstvo);
b) transakcije koje se sprovode u okviru Krajine (ukljuèujuæi prodaju, poreze na promet i trošarinu);
c) dohodak koji su domaæa lica koja žive u Krajini stekla u Krajini (ukljuèujuæi poreze na socijalno osiguranje);
d) dohodak koji su u Krajini stekla pravna lica osnovana prema zakonima Krajine.

2. Centralna vlada i Vlada Krajine mogu sklopiti sporazume da spreèe ili umanje izbegavanja plaæanja poreza i dvostruko oporezivanje konsekventno uslovima i pragrafu 1.
3. Centralna vlada i Vlada Krajine mogu sklopiti sporazume za meðusobno prenošenje sa jedne na drugu bilo kakvih ovlašæenja za oporezivanje sadržanih u paragrafu 1. i za odgovarajuæi transfer Vladinih odgovornosti shodno paragrafu 3. Èlana II.1.

POGLAVLJE III

STRUKTURA VLADE KRAJINE

Èlan III. 1.

Zakonodavstvo

1. Zakonodavna tela Krajine biæe birana demokratski na propocionalnoj osnovi, na period od èetiri godine. Svi graðani Republike Hrvatske nastanjeni u Krajini, koji su stariji od 18 godina mogu glasati na izborima za zakonodavna tela i mogu biti kandidati za mesta u zakonodavnim telima.
2. Zakonodavna tela mogu usvojiti zakone koji se odnose na:
a) stvari koje su u okviru odgovornosti Vlade Krajine;
b) organizacije i funkcionisanje svih organa Vlade Krajine, ukljuèujuæi sve neophodne budžetske aranžmane i prikupljanje odgovarajuæih poreza.

Èlan III. 2.

Predsednik

1. Predsednik Krajine biæe biran demokratski na period od pet godina. Svi graðani Republike Hrvatske nastanjeni u Krajini, koji su stariji od 18 godina mogu glasati na izborima za predsednika i mogu biti kandidati za taj položaj.
2. Predsednik Krajine biæe odgovoran za izvršenje:
a) onih odredbi ovog Sporazuma koje su u okviru odgovornosti Vlade Krajine;
b) svih zakona i dekreta Centralne vlade koji se odnose na Krajinu;
c) svih zakona koje su usvojila zakonodavna tela Krajine;
d) svih dekreta koje objavljuje predsednik Krajine.
3. Predsednik Krajine može objavljivati dekrete dozvoljene zakonima Centralne vlade koji se primenjuju na Krajinu ili po zakonima usvojenim od zakonodavnih tela Krajine.
4. Predsednik Krajine æe imenovati ministre prema zakonima usvojenim od zakonodavnih tela Krajine, koje æe potvrditi ta zakonodavna tela i koji æe imati dužnosti, odgovornosti i ovlašæenja predviðena takvim zakonima. Svaki ministar može biti u svakom trenutku uklonjen od strane Predsednika i biæe uklonjen tako što æe zakonodavna tela glasati o nepoverenju. Ministri æe formirati Kabinet Krajine, koji æe se sastajati pod predsedavanjem ministra koga æe odrediti Predsednik i koji æe imati dužnosti, odgovornosti i ovlašæenja predviðena zakonom ili dekretom.

Èlan III. 3.

Sudovi

1. Sudska vlast u Krajini biæe utemeljena na prvostepenim sudovima i takvim apelacionim sudovima koji æe biti odreðeni zakonima usvojenim od zakonodavnih tela Krajine, a koji æe (zakoni) odrediti odgovarajuæu jurisdukciju ovih sudova, kao i plate i ostale uslove službe sudija. Sudije svih sudova u Krajini imenovaæe Predsednik Krajine a odobravaæe ih veæina u zakonodavnim telima i oni æe služiti do starosne granice od 70 godina, osim ako ne daju ostavku ili ne budu uklonjeni zbog nekog povoda o èemu æe odluèiti sudije istog suda konsenzusom.
2. Odluke apelacionih sudova Krajine mogu se podnositi specijalnom odeljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, èije æe èlanove imenovati predsednik Specijalnog ustavnog suda izmeðu sudija Vrhovnog suda Hrvatske, i najvišeg apelacionog suda Krajine, uz konsultacije sa predsednikom Vrhunskog pravnog saveta Hrvatske i Predsednikom bilo kojeg odgovarajuæeg tela u Krajini.

Èlan III. 4.

Nezavisnost službenika

Nijednom èlanu ili službeniku zakonodavnih tela, predsedniku, ministrima, sudijama ili bilo kojim drugim organima Vlade Krajine neæe biti potrebno odobrenje bilo kog službenika ili organa Centralne vlade za njihovo postavljenje, i nijedan takav službenik ili organ neæe moæi da ukloni bilo kog èlana, službenika ili zvaniènika Vlade Krajine, pošto æe oni moæi da budu uklonjeni od strane Specijalnog ustavnog suda u sluèaju osude za zloèin koji podrazumeva zatvor.

Èlan III. 5.

Prelazni aranžmani

1 Izbori predviðeni u paragrafu 1. èlanova III.1. i u paragrafu I Èlana III.2. održaæe se najkasnije godinu dana nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma.
2. Za prelazni period dok se ne održe izbori pomenuti u paragrafu 1, ali ni u kom sluèaju kasnije od jedne godine nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma, funkcije organa i sliužbenika predviðenih èlanovima III. 1–3 obavljaæe odgovarajuæi organi i službenici koji sada obavljaju te funkcije u Krajini.

POGLAVLJE IV

UÈEŠÆE KRAJINE U CENTRALNOJ VLADI

Èlan IV. 1.

Izbori

1. Graðani Republike Hrvatske nastanjeni u Krajini uèestvovaæe na isti naèin kao i svi drugi graðani u biranju èlanova Centralne vlade, ukljuèujuæi i izbore za Hrvatski sabor i Predsednika.
2. Za svrhe izbora za Županijski dom Hrvatskog sabora, Krajina æe se sastojati od dva okruga, èije æe granice i naziv** odrediti zakonodavna tela Krajine.
3. Do novih izbora za Hrvatski sabor, zakonodavna tela Krajine imenovaæe deset èlanova u Zastupnièki dom Sabora i devet*** èlanova za Županijski dom.
4. Sva lica koja služe u bilo kom domu Hrvatskog sabora a koja se deklarišu kao Srbi po nacionalnosti saèinjavaæe Srpski odbor u Saboru.

Èlan IV. 2.

Imenovanje u službe Centralne vlade

Prilikom imenovanja u bilo kakve službe ili na bilo kakve položaje u Centralnoj vladi, ukljuèujuæi i one ministara i sudija, graðani Republike Hrvatske koji su Srbi nastanjeni u Krajini biæe tretirani na istoj osnovi kao i svi drugi graðani Hrvatske i ta zastupljenost po mestu stanovanja biæe predstavljena u službama i na položajima u odgovarajuæoj proporciji koju èine meðu svim graðanima. Najmanje jedan èlan Vlade Krajine biæe imenovan za èlana Centralne vlade.****

POGLAVLJE V

DEMILITARIZACIJA

Èlan V.1

Demilitarizacija Krajine

1. Krajina neæe osnivati, održavati ili dozvoliti formiranje bilo kakvih vojnih snaga.
2. Demilitarizacija Krajine zapoèeæe ne kasnije od tri godine nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma, i biæe završena ne kasnije od pet godina nakon stupanja na snagu istog. Sve oružje uklonjeno iz Krajine biæe uništeno od strane Unprofora ili pod njegovim nadzorom.
3. Osim u sluèaju predviðenom u paragrafu 3. Èlana V.2, vojne snage Centralne vlade neæe ulaziti u bilo koji deo Krajine, osim po specijalnom pozivu Predsednika Krajine.

Èlan V.2

Granica sa Bosnom i Hercegovinom

1. Vlada Republike Hrvatske nastojaæe da sklopi sporazum sa odgovarajuæim vlastima u Bosni i Hercegovini o demilitarizaciji njihove zajednièke granice.
2. Sve dok takav sporazum o demilitarizaciji sa Bosnom i Hercegovinom ne bude zakljuèen, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija može odluèiti da rasporedi snage Ujedinjenih nacija na deo granica koji èini granicu sa Krajinom.***** Sa odobrenjem Vlade Republike Hrvatske i Vlade Krajine, na deo te granice mogu biti rasporeðene snage drugih meðunarodnih organizacija ili država.
3. Ukoliko ne bude moguæe postiæi bilo demilitarizaciju ili rasporeðivanje bilo kakvih meðunarodnih ili stranih snaga na bilo koji deo krajinskog dela hrvatske granice sa Bosnom i Hercegovinom, Vlada Republike Hrvatske može rasporediti svoje vojne snage duž takvog dela granice pod uslovom da te snage ne budu rasporeðene dublje od pet kilometara od meðunarodne granice.

POGLAVLJE VI

POLICIJSKE SNAGE U KRAJINI

Èlan VI.1

Regularna policija

1. Policijske snage Krajine biæe osnovane u skladu Krajine i biæe pod kontrolom Predsednika Krajine i u skladu sa zakonima usvojenim od zakonodavnih tela preko ministra koga odreðuje Predsenik.
2. Etnièki sastav policijskih snaga odražavaæe sastav stanovništva Krajine onako kako je bio oznaèen u popisu iz 1991. dok ne bude okonèan buduæi popis širom zemlje, i bilo kakve policijske jedinice stacionirane u posebnim zajednicama odražavaæe etnièki sastav tih zajednica.
3. Policijske snage biæe opremljenje naoružanjem i vozilima istog ili odgovarajuæeg tipa koje koristi policija u drugim delovima republike Hrvatske.

Èlan VI:2

Granièna policija

Postaje na zvaniènim prelazima duž granice Krajine sa Bosnom i Hercegovinom biæe popunjene graniènom policijom Republike Hrvatske. Patrole duž te granice obavljaæe zajednièke jedinice hrvatske i krajinske graniène policije.

DRUGI DEO

ARANŽMANI KOJI SE TIÈU SLAVONIJE, JUŽNE BARANJE, ZAPADNOG SREMA I DRUGIH OBLASTI

POGLAVLJE VII

UPRAVLJANJE

Èlan VII.1

Opšti deo

Sve ove oblasti, izuzev onih koje su pokrivene Prvim delom, koje podležu zaštiti Ujedinjenih nacija shodno rezolucijama 743 (1992) i 762 (1992) Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija (u ovom tekstu dalje "Oblasti Drugog dela) biæe podložne upravljanju od strane Vlade Republike Hrvatske u skladu sa odredbama postavljenim ili pomenutim u ovom Delu.

POGLAVLJE VIII

PRELAZNE ODREDBE

Èlan VIII.1

Meðunarodne snage i posmatraèi

1. Podložno odlukama Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, ili kompetentnih organa drugih meðunarodnih organizacija prihvaæenih od Vlade Republike Hrvatske i Krajine, Unprofor ili druge meðunarodne snage, kao i civilne posmatraèke jedinice, biæe rasporeðene u svim ili nekim delovima Oblasti Drugog dela u prelaznom periodu od najmanje pet godina, kako bo se osigurala puna i verna primena Drugog dela i primenjivih odredbi Treæeg dela ovog Sporazuma, kao i "Vensov plan" izložen u Aneksu III u izveštaju Generalnog sekretara UN Savetu bezbednosti 11. decembra 1991. (S/23280).
2. Vlada Republike Hrvatske æe pružiti punu saradnju meðunarodnim snagama pomenutim u paragrafu 1, kako bi se olakšalo ostvarivanje njihovih ciljeva.

Èlan VIII.2

Demilitarizacija

1. Tokom prelaznog perioda pomenutog u paragrafu 1. Èlana VIII.1. Oblasti Drugog dela biæe demilitarizovane, izuzev što vojne snage Republike Hrvatske mogu biti stacionirane u oblasti do pet kilometara od meðunarodnih granica i mogu koristiti prilazne puteve do takvih granica po sporazumu i pod nadzorom meðunarodnih snaga oznaèenih u pomenutom paragrafu 1.
2. Demilitarizacija Oblasti Drugog dela zapoèeæe najkasnije jedan mesec nakon stupanja na snagu ovog Sporazuma i biæe okonèana najkasnije tri meseca nakon što taj Sporazum stupi na snagu. Sve oružje uklonjeno iz Oblasti biæe uništeno od strane Unprofora ili pod njegovim nadzorom.

Èlan VIII.3

Nadgledanje policije

Tokom prelaznog perioda odreðenog paragrafom 1. Èlana VIII.1 sastav i operacije svih policijskih snaga koje æe delovati u oblastima Drugog dela biæe podložni nadgledanju od strane policijskog dela meðunarodnih snaga pomenutih u tom paragrafu.

POGLAVLJE IX

SPECIJALNO UPRAVLJANJE I PODELA VLASTI U ISTOÈNOJ SLAVONIJI, JUŽNOJ BARANJI I ZAPADNOM SREMU

Èlan IX.1.

Specijalno upravljanje

1. Tokom prve dve godine prelaznog perioda opisanog u ovom delu, osim ako drugi period ne bude utvrðen od strane Saveta bezbednosti UN, Istoènom Slavonijom, Južnom Baranjom i Zapadnim Sremom (u tekstu dalje "Istoèna oblast), koji æe saèinjavati teritoriju oznaèenu na Mapi 2 Aneksa A, shodno odobrenju Saveta bezbednosti, upravljaæe Ujedinjene nacije u skladu sa odredbama Aneksa F.
2. Kako bi se dodatno obezbedilo miroljubivo upravljanje Istoènom oblašæu kao i primena prelaznih aranžmana u ovom delu, specijalni zadatak administracije biæe da:
a) ohrabruje i olakšava povratak osoba koje su bile prisiljene da napuste svoje domove u Istoènoj oblasti nakon 1. jula 1991.
b) organizuje izbore za službenike i zakonodavce koji æe, u skladu sa zakonima Republike Hrvatske, upravljati ili predstavljati Istoènu oblast nakon kraja specijalnog prelaznog perioda odreðenog u paragrafu 1.

Èlan IX.2.

Podela vlasti

Na kraju perioda administracije UN u skladu sa paragrafom 1. Èlana IX.1. sva sela, gradovi ili gradska naselja u Istoènoj oblasti u kojima Srbi saèinjavaju veæinu u znaèenju Èlana XI.1, imaæe samoupravu u skladu sa Èlanom XI.3.

POGLAVLJE X

POLICIJSKE SNAGE

Èlan X.1.

Sastav i naoružanje

1. Sve policijske snage u oblastima Drugog dela imaæe etnièki sastav koji æe odražavati sastav oblasti u kojima te snage operišu, prema popisu iz 1991. dok ne bude sproveden kasniji popis širom zemlje.
2. Policijske snage biæe opremljene oružjem i vozilima istog ili odgovarajuæeg tipa uobièajenim za policijske snage u evropskim državama.

TREÆI DEO

ZAJEDNIÈKE ODREDBE

POGLAVLJE XI.

LJUDSKA PRAVA I SLOBODE

Èlan XI.1.

Opšti deo

Primena najvišeg nivoa meðunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda predviðenih u Ustavu Republike Hrvatske, u Ustavnom zakonu o ljudskim pravima i slobodama i u Pravima nacionalnih i etnièkih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj u instrumentima nabrojanim u Aneksu B, biæe obezbeðeni u èitavoj Hrvatskoj, naroèito:
1. Sva lica u Republici Hrvatskoj uživaæe prava na:
a) život;
b) slobodu, u kojoj æe hapšenje i zatoèenje biti dozvoljeno samo zakonom;
c) jednakost pred zakonom;
d) slobodu od diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, polu, jeziku, religiji ili veroispovesti, politièkom ili drugom mišljenju, i nacionalnom ili socijalnom poreklu;
e) pravedan postupak u kriminalistièkoj proceduri;
f) slobodu od muèenja i surovog ili nehumanog tretitanja i kažnjavanja;
g) privatnost;
h) slobodu kretanja;

i) azil
j) zaštitu porodice i dece;
k) pravo na imovinu;
l) prava na osnovne slobode: slobodu govora i štampe; slobodu mišljenja, savesti i uverenja; slobodu religije, ukljuèujuæi privatne i javne molitve; slobodu okupljanja; slobodu udruživanja, ukljuèujuæi i formiranje i pripadanje radnièkim sindikatima i slobodu neudruživanja; i slobodu na rad;
m) obrazovanje
n) socijalnu zaštitu;
o) zdravlje;
p) ishranjenost;
q) zaštitu;
r) zaštitu manjina i ranjivih grupa.

2. Svi graðani Republike Hrvatske uživaæe prava:
a) na formiranje i pripadanje politièkim partijama;

b) uèešæe u javnim poslovima;
c) moguænost ravnopravnog pristupa javnim službama; i
d) glasanje i uèestvovanje u izborima.

Èlan XI.2.

Povratak izbeglica i izmeštenih lica

Sve izbeglice i izmeštena lica imaju pravo na slobodan povratak svojim domovima.

Èlan XI.3.

Državljanstvo

1. Svako lice koje je bilo gražanin Socijalistièke Republike Hrvatske u okviru Socijalistièke Federativne Republike Jugoslavije na dan 21. decembra 1990. biæe od tog datuma smatrano za državljanina Republike Hrvatske.
2. Dvojno državljanstvo biæe dozvoljeno:
a) nijedan graðanin Republike Hrvatske neæe moæi, bez sopstvene saglasnosti, da bude lišen prava na to državljanstvo samo zbog toga što ima i državljanstvo Savezne Republike Jugoslavije;
b) nijedan graðanin Savezne Republike Jugoslavije neæe moæi samo zbog razloga tog državljanstva da bude spreèen da dobije državljanstvo Republike Hrvatske ili da se od njega zahteva da se odrekne prvog državljanstva kao uslova da bi dobio drugo.

Èlan XI.4.

Vraæanje ili kompenzacija izgubljene imovine

Sva lica æe imati pravo, koje treba da bude primenjeno u skladu sa zakonodavstvom Republike Hrvatske, i tamo gde je moguæe, Krajine, na povratak bilo kakve imovine koje su bili lišeni tokom etnièkog èišæenja ili drugih nezakonitih akata ili da dobiju nadoknadu za bilo kakvu imovinu koja im ne može biti vraæena. Sve izjave ili obaveze uèinjene prinudom, naroèiti one koje se odnose na odricanje od prava na zemlju ili imovinu, tretiraæe se kao ništavne i nevažeæe.

Èlan XI.5.

Saglasnost Vladinih organa

Svi Vladini organi i administrativne agencije Republike Hrvatske i Krajine primenjivaæe i pridržavati se prava i sloboda predviðenih u Ustavu i Ustavnom zakonu kako to stoju u Èlanu XI.1, i onim drugaèije specifiranim u ovom poglavlju, ili u instrumentima nabrojanim u Aneksu B.

Èlan XI.6.

Sporazumi o ljudskim pravima

1. Republika Hrvatska æe što je pre moguæe potpisati sve meðunarodne ugovore nabrojane u Aneksu B.
2. Svi Vladini organi i administrativne agencije Republike Hrvatske i Krajine saraðivaæe sa bilo kojim nadzornim telima osnovanim od strane instrumenata nabrojanih u Aneksu B.

Èlan XI.7.

Sud za ljudska prava

Republika Hrvatska æe napraviti aranžman sa Savetom Evrope za osnivanje Suda za

ljudska prava Hrvatske u skladu sa Rezolucijom 93 (6) Komiteta ministara ovog Saveta i kako je to odreðeno u Aneksu C.

Èlan XI.8.

Ombudsmen

Vlada Republike Hrvatske omoguæiæe imenovanje Ombudsmena koji treba da pomaže primenu prava i sloboda pomenutih u ovom poglavlju. U poèetnom periodu od najmanje tri godine i sve dok ne bude usvojen odgovarajuæi zakon u Hrvatskom saboru sa pristankom Srpskog odbora u Saboru, odredbe u vezi sa imenovanjem i funkcijama Ombudsmena biæe postavljene u Aneksu D.

POGLAVLJE XII

SAMOUPRAVA ADMINISTRACIJA U OBLASTIMA S MANJINSKIM STANOVNIŠTVOM

Èlan XII.1.

Oblasti sa manjinskim stanovništvom

Kad god u nekom selu, naselju ili gradu u Krajini veæinu stanovništva èine Hrvati, ili Srbi u okviru Oblasti drugog dela (dalje u tekstu "oblast manjinskog stanovništva"), odredbe postavljene u ovom poglavlju primenjivaæe se kako bi se obezbedio maksimalni stepen samouprave za takvu lokalnu veæinu.

Èlan XII.2.

Granice Oblasti manjinskog stanovništva

Uzimajuæi u obzir sve odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i administraciji od 29. decembra 1992 (dalje u tekstu "Zakon o samoupravi") ili Zakona o teritorijama županija, gradova i naselja u Republici Hrvatskoj od 29. decembra 1992, granice oblasti manjinskog stanovništva biæe povuèene na taj naèin da ukljuèe što je moguæe više èlanova grupe za koju ta oblast treba da bude ustanovljena, a da njihov procenat ne sme da bude manji od 60 odsto.
2. Oblast manjinskog stanovništva ne može se sastojati od dve ili više oblasti koje se ne dodiruju.
3. Prilikom odreðivanja granica oblasti manjinskog stanovništva, vodiæe se raèuna o mišljenjima osoba koje bi mogle biti ukljuèene ili iskljuèene iz oblasti koja je u pitanju.
4. Granice oblasti manjinskog stanovništva mogu se menjati kao rezultat zvaniènog popisa.
5. Sporovi koji se tièu granica oblasti manjinskog stanovništva biæe rešavani na Specijalnom ustavnom sudu osnovanom po Èlanu XIII.1.

Èlan XIII.3.

Odredbe o upravljanju oblastima manjinskog stanovništva

1. Zakon o Samoupravi primenjivaæe se na oblasti manjinskog stanovništva sa sledeæim izuzecima:
a) Sve oblasti manjinskog stanovništva smartaæe se jedinicama lokalne vlade i samouprave;
b) O svim referencama za Ustavni sud Republike Hrvatske procenjivaæe Specijalni ustavni sud ustanovljen Èlanom XII.1.
c) Sva imenovanja službenika ili zvaniènika u oblastima manjinskog stanovništva, ukljuèujuæi i uèitelje, biæe vršena onako kako je predviðeno u Ustavu i primenjivim zakonima Hrvatske, pod uslovom da kad ta imenovanja nisu izvršile vlasti u toj oblasti, onda te vlasti mogu postaviti obrazloženo suprotstavljanje instanci koja je izvršila imenovanje i ako se ne može naæi rešenje zadovoljavajuæe i za jednu i za drugu vlast, onda stvar može razmatrati Specijalni ustavni sud. Kad god to bude izvodljivo, imenovanje æe se vršiti izmeðu pripadnika oblasti manjinskog stanovništva u kojoj oni treba da služe, a etnièki sastav svake grupe tih zvaniènika odražavaæe, koliko je to izvodljivo, sastav stanovništva te oblasti.
d) Èlan 65. ovog Zakona primenjivaæe se samo ako je lokalna jedinica deo iste oblasti manjinskog stanovništva, kao i opština, naselje ili grad na koji se poziva u tom Èlanu.
e) Èlanovi 71. i 82. i treæi paragraf Èlana 83. Zakona neæe se primenjivati.
f) Na raspuštanje predstavnièkog tela jedinice lokalne samouprave u skladu sa Èlanom 81, ili smenjivanje opštinskog prefekta ili gradonaèelnika u skladu sa treæim paragrafom Èlana 83. može se uputiti poziv od strane onih kojih se to tièe Specijalnom ustavnom sudu i u tom sluèaju takva odluka ne može stupiti na snagu dok sud tako ne odluèi.
g) Suspenziju opšteg akta shodno Èlanu 80. Zakona može jedino narediti, kao privremenu meru, Specijalni ustavni sud.
h) Sporovi u vezi sa drugom reèenicom drugog paragrafa Èlana 87. biæe podnošeni Specijalnom ustavnom sudu.

2. Pre nego što se neki spor ili predmet uputi Specijalnom ustavnom sudu shodno gornjem paragrafu 1, vlasti ili zainteresovane strane uèiniæe napor da razreše bilo kakve razlike zajednièkim sporazumom. Sud može u bilo koje vreme zahtevati da u tom pravcu budu izloženi dodatni napori.

POGLAVLJE XIII

SPECIJALNI USTAVNI SUD ZA KRAJINU I OBLASTI DRUGOG DELA

Èlan XIII.1.

Osnivanje, kompetencije i procedure

1. Za Krajinu i Oblasti drugog dela biæe ustanovljen Specijalni ustavni sud (u daljem tekstu "Specijalni ustavni sud" ili "Sud") kojem æe na konaèno rukovoðenje biti upuæivani svi sporovi koji mogu proiziæi iz ovog sporazuma (izuzev stvari o kojima se odluèuje shodno paragrafu 2. Èlana XVII.1), ukljuèujuæi bilo kakve sporove u vezi sa interpretacijom ili primenom bilo koje odredbe Ustava Republike Hrvatske, Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i Pravima nacionalnih i etnièkih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, ili sa bilo kojim drugim zakonom ili zakonskim dekretom koji može biti dodat shodno ovom Sporazumu ili biti zahtevana njegova primena.
2. Izuzev ako nije drugaèije predviðeno ovim Sporazumom, sporove Specijalnom ustavnom sudu mogu podnositi Predsednik Republike Hrvatske ili njegov premijer, Predsednik ili zakonodavno telo Krajine i Predsedavajuæi Srpskog odbora u Saboru.
3. Specijalni ustavni sud æe ustanoviti sopstvenu proceduru, koja može ukljuèiti odredbe za osnivanje sudskih odeljenja i naèine za razmatranje žalbi na odluke takvih sudskih odeljenja.
4. Sve troškove Specijalnog ustavnog suda, ukljuèujuæi i plate sudija, koje ne mogu biti niže od onih koje imaju sudije Ustavnog suda Hrvatske, snosiæe Republika Hrvatska.

Èlan XIII.2.

Sastav

1. Specijalni ustavni sud sastojaæe se od:
a) dvojice sudija Ustavnog suda Hrvatske, koje odreðuje Predsednik tog Suda;
b) Dvojice sudija najvišeg ili višeg apelacionog suda Krajine, koje æe odrediti Predsednik tog Suda;
c) Trojice sudija koji neæe biti državljani Republike Hrvatske ili bilo koje susedne države, a koje æe imenovati Predsednik Suda pravde Evropske unije.******
2. Predsednik Specijalnog ustavnog suda biæe biran veæinom svih sudija ovog Suda, izmeðu onih izabranih shodno podparagrafu 1(c).

POGLAVLJE XIV

OPTUŽBE U VEZI SA SADAŠNJIM SUKOBOM

Èlan XIV.1.

Domaæe optužbe

1. Ni republika Hrvatska ni Krajina neæe sudskim putem goniti bilo koga za zloèine navodno uèinjene u vezi sa sukobom u Hrvatskoj nakon 1. avgusta 1990. izuzev onako kako je predviðeno u paragrafu 2.
2. Podložno paragrafu 2. Èlana XIV.2, optužbe æe ipak biti pokrenute protiv bilo kog lica optuženog za ozbiljno kršenje Ženevskih konvencija iz 1949, povrede zakona i obièaja rata, za genocid ili zloèine protiv èoveènosti******* prema bilo kojoj odredbi domaæeg prava koje dopušta takve optužnice.
3. Procese licima optuženim shodno paragrafu 2, iskljuèivo æe voditi Tribunal za ratne zloèine za Hrvatsku koji æe biti ustanovljen i koji æe raditi pod nadzorom Specijalnog ustavnog suda. Gonjenje sudskim putem u ovom Tribunalu mogu obavljati tužioci imenovani za tu svrhu bilo od strane Vlade Republike Hrvatske, bilo Vlade Krajine.

Èlan XIV.2.

Meðunarodne optužbe

1. Svi organi Vlade republike Hrvatske i Vlade Krajine saraðivaæe sa Meðunarodnim tribunalom za gonjenje lica odgovornih za ozbiljne povrede meðunarodnog humanitarnog prava poèinjene na teritoriji bivše Jugoslavije nakon 1991, osnovanim Rezolucijom 827 (1993) Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, u sakupljanju ili dopuštanju Tužiocu Meðunarodnog tribunala da sakuplja dokaze o zloèinima u okviru jurisdikcije ovog Tribunala, tako što æe izruèivati svedoke ili optužena lica ili na bilo koji drugi naèin koji bude zatražen od kompentennih vlasti Tribunala.
2. Ukoliko to Meðunarodni tribunal formalno zatraži, Tribunal za ratne zloèine za Hrvatsku prikloniæe se kompetenciji prvog Tribunala ako je u pitanju bilo koji postupak.********

POGLAVLJE XV

AMANDMANI NA USTAV I ZAKONE HRVATSKE

Èlan XV.1.

Usvajanje amandmana

Ustav Republike Hrvatske, Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i Prava nacionalnih i etnièkih zajednica i manjina u Republici Hrvatskoj, kao i drugi zakoni i zakonski dekreti biæe menjani ili dopunjavani na naèin odreðen u Aneksu E, kako bi se primenile odredbe ovog Sporazuma.
2. Amandmani i zakoni koji moraju da budu usvojeni prema paragrafu 1, stupiæe na snagu najkasnije šest meseci nakon potpisivanja ovog Sporazuma.

Èlan XV.2.

Dalje promene u amandmanima

Amandmani i zakoni usvojeni shodno Èlanu XV.1, kao i postojeæe odredbe instrumenata koji se pominju u paragrafu 1. Èlana XV.1, koji se zahtevaju za primenu odredaba ovog Sporazuma, neæe biti menjani ili opozivani bez odobrenja zakonodavnih tela Krajine i saglasnosti Srpskog odbora Sabora.

POGLAVLJE XVI

NEDELJIVOST HRVATSKE

Èlan XVI.1.

Bez namera za promene

Ništa u ovom Sporazumu neæe biti tumaèeno na naèin koji bi promenio nedeljivu prirodu Republike Hrvatske odreðenu u Èlanu 1. njenog Ustava.

POGLAVLJE XVII

ZAVRŠNE ODREDBE

Èlan XVII.1.

Stupanje na snagu i primena

1. Ovaj Sporazum stupiæe na snagu pošto ga budu potpisale obe strane jedan mesec posle stupanja na snagu amandmana i zakona koji treba da budu usvojeni po paragrafu 1. Èlana XV.1 i nakon okonèanja aranžmana sa Savetom Evrope odreðenih u Èlanu XI.7.
2. O bilo kakvim pitanjima u vezi sa vremenskim rasporedom ili naèinima primene odredaba ovog Sporazuma može odluèivati Komisija za primenu koja æe se sastojati od po jednog predstavnika Ruske Federacije, Sjedinjenih Amerièkih Država, Ujedinjenih nacija i Evropske unije, od kojih æe poslednju dvojicu imenovati kopredsednici Stalnog komiteta Meðunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji.*********

Èlan XVII.2.

Jezici

Ovaj Sporazum biæe zakljuèen na engleskom, htvatskom i srpskom. U sluèajevima nepodudarnosti, odluèivaæe engleski tekst.
Završeno –––––––– dana ––––––––– 1995. u –––––––––– , u tri primerka.**********